KOLUMNE
FORMULE ŽIVLJENJA: Izbjegavanje svakog konflikta
Piše: Zoran Milivojević
Za razliku od ljudi koji u konfliktnim situacijama čine jednu krajnost tako što od drugih zahtijevaju da im iznova i iznova zadovoljavaju svaku želju, postoje i oni koji spadaju u drugu krajnost po tome što se u svakom konfliktu povlače i popuštaju drugoj strani. Socijalna okolina one prve doživljava kao „nezgodne” ili „teške”, a ove druge kao „veoma fine” i „vrlo ljubazne” ljude.
Ljudi koji stalno povlače svoje želje pred željama drugih imaju nizak kvalitet života.
Postoje dva glavna razloga zbog kojih neko izbjegava svaki konflikt. Prvi je kada neko vjeruje da bi ga, u slučaju da se suprotstavi očekivanjima i željama drugih, ti drugi odbacili. Osoba misli: ako se suprotstavim drugima, oni će me odbaciti i ostaću sasvim sam. I zato osoba prigušuje i potiskuje vlastite želje kako bi ugodila drugima i bila prihvaćena.
Zoran Milivojević
Ovakvo ponašanje u konfliktima je u najvećem broju primjera naučeno u djetinjstvu kod kuće. Roditelji su djetetove pokušaje da odbije ili izvrda njihove zahtjeve „kažnjavali” ignorisanjem djeteta, prijetnjom odbacivanjem ili su ga etiketirali kao lošu osobu. Za pravilan razvoj je važno da roditelji dozvoljavaju sukobe svojih i djetetovih želja i da djetetovo odbijanje nekih njihovih želja ne tumače kao negaciju ljubavi, nezahvalnost ili bezobrazluk. Iako dijete treba da sluša roditelje u mnogim stvarima, mora mu biti dozvoljeno da u nekim stvarima odbije te želje bez posljedica.
Drugi glavni razlog za izbjegavanje svakog konflikta jeste to što osoba koja izbjegava smatra da bi svojim odbijanjem „povrijedila” drugoga, zbog čega bi drugi bio tužan i neraspoložen, a ona bi bila kriva za takvo njegovo emotivno stanje. U konfliktnoj situaciji osoba bira: ili da zadovolji svoju želju i osjeti krivicu za nastalu tuđu patnju, ili da popusti drugome kako ne bi osjetila osjećanje krivice.
Ovakav mehanizam je veoma čest kod odraslih koji su u djetinjstvu bili predmet „emocionalne ucjene”: „Ako ne učiniš to i to, mama će biti veoma tužna.” Kada neko jednom usvoji mehanizam, primjenjuje ga kasnije u životu i na sve ostale ljude.
Na početku malo dijete nije svjesno emotivnih posljedica koje ima njegovo ponašanje na druge ljude. Ono tek kasnije otkriva da drugi ljudi imaju osjećanja i da reaguju prijatnošću ili neprijatnošću na njegove postupke i izjave. Nakon toga ono počinje da razvija saosjećanje, sažaljenje i samilost prema drugima, ali i da se osjeća odgovornim za osjećanja drugih. U sljedećoj razvojnoj fazi dijete više ne gleda u osjećanja drugih, već u to da li je imalo ili nije imalo pravo da nešto uradi. Ono tada počinje da osjeća krivicu samo ako nije imalo pravo na neki postupak zbog kojeg se drugi loše osjećaju. Ako roditelji stalno „emocionalno ucjenjuju” dijete, ono nauči da stalno gleda u osjećanja drugih kako ne bi bilo krivo za konflikt.
Izvor: politika.rs
