DRUŠTVO PREPORUKA
CETINJANIN RAJKO POPOVIĆ NAKON OSVAJANJA ,,VRHA SMRTI”: Ni sinovi ni ja nismo imali pravo na grešku
Članovi alpinističkog kluba ,,Slobodni penjači Cetinja”, Rajko Popović (44) sa sinovima Vukom (16) i Dejanom (18) uspjeli su 7. avgusta, pored jakog vjetra i snijega, da se popnu na jedan od najzahtjevnijih vrhova u alpskom masivu čuveni Matterhorn (4.478 metara nadmorske visine). Matterhorn leži na granici između Švajcarske i Italije.
Rajko i sinovi su krenuli apinističkom tehnikom i to težom stranom iz pravca Italije rutom ,,Lione ” grebenom. U alpinizmu je ocijenjen prosječnom ocjenom četiri, što je veoma zahtjevno za 1.000 metara alpinističkog penjanja.
Vuk (16) spada u grupu najmlađih alpinista u svijetu koji se domogao vrha Matterhorn iz pravca Italije. Matterhorn je sinonim alpinizma u svijetu, vrh kojeg jos zovu ,,Vrh smrti” na kojem je nastradalo preko 500 alpinista.
Rajkova priča
Prvog dana kada smo stigli u podnožju Matterhorna u gradiću Cervinia (kako Italijani drugačije zovu Matterhorn), duvao je jak vjetar. Od 3.200 metara nadmorske visine sve je bilo prekriveno novim snijegom. Već tu sam bio zabrinut jer postoji podatak da se u julu i avgustu popne na vrh samo 25 odsto alpinista rutom Lione koja važi za mnogo težu od one sa švajcarske strane.
Krenuli smo gondolom sa 2.000 mnv do 2.500 mnv odakle počinje uspon. Planinarimo do nekih 3.400 mnv odakle počinje alpinističko penjanje. Snijega ima dosta na prvim vertikalama, pomišljam je li ovo možda i previše za nas koji smo tek tri godine u ovome. Pitam se kako je tek pred vrh…. Savladavamo veoma lako te vertikalne djelove. Usput srijećemo alpiniste koji se vraćaju sa 3.850 mnv, kažu da je jak vjetar gore i da odustaju. Vjerujemo da će se vrijeme sjutra stabilizovati. Dosta brzo stižemo u dom na 3.850 mnv koji prkosi vertikalnoj litici Matterhorn.
U domu nailazimo slobodne krevete gdje momci odmah tonu u san. Ja od brige i neizvjesnosti ne mogu da zaspim, tek neka tri sata pred uspon. U 3.30 sati, budim momke, doručkujemo, spremamo opremu i krećemo na uspon oko 4.30sati. Još uvijek je mrak. Svjetiljke lampi alpinista koje se vide na litici djeluju jezivo. U smjeru ima dosta leda i snijega. Smjer je ankerisan dosta dobro tako da prepuštam Dejanu (18) da vodi na vezu. Temperatura vazduha je oko – 10 stepeni. Vrlo brzo nam je bilo jasno zašto je ova ruta bila mnogo teža od švajcarske strane…
Vuk (16) na moje iznenađenje podnosi uspon odlično. Oni su ti koji zbijaju šale podižu energiju, a ja sam se brinuo kao nikad. Poslije nevjerovatnih djelova koje je trebalo proći, ukazuje se vrh ali do njega treba doći preko tzv rogova gdje je sve krušljivo usko, a sa obje strane ambisi preko 2.000 metara. Poslije toga slijedi vertikalni dio do vrha 200 metara koji se savladava brodskim užadima i lancima koji su ankerisani. Tek pred tih 200 metara vjerujem da ćemo se uz Božju pomoć domoći vrha. Penjemo vertikalne djelove, čak neke kontra vertikale uz pomoć merdevina koje su takođe ankerisane. U 13 sati napokon izlazimo na vrh. Na vrhu od silnog uzbuđenja plačem, mada to vrlo rijetko radim, ali ne zbog mene nego zbog mojih odvažnih sinova koji su za svoje godine dostigli veoma veliku psihofizičku snagu, što je i cilj bavljenja ovim hobijem. Na vrhu je duvao jak vjetar, ali smo ipak uspjeli fotografisati se.
Povratak
Povratak sa vrha planirali smo da izvedemo sa švajcarske strane jer je italijanska veoma opasna za povratak. Trebalo bi se 1.000 metara spustiti absejlom (niz uže). Zbog jakog vjetra ipak odlučujemo da se spustimo istom stranom kojom smo se i popeli. Briga me i dalje ne napušta, svjestan sam da je većina alpinista stradalo u povratku, kada dođe do iscrpljenosti, manjka koncentracije gdje u tim uslovima nema prava na grešku. Slijedi bezbroj djelova gdje se treba spustiti užetom. U povratku dobro nam ide, ali već na 4.300 mnv počinje blaga glavobolja. U navezi smo trojica što nas dosta usporava. Računamo da ćemo do doma stići do 20 sati. Naprotiv, u dom stižemo u jedan sat poslije ponoći nakon nevjerovatnih četiri sata pod lampama.
Malo sam se potajno plašio dezorjentacije na vertikalnim djelovima ali je Dejan (18) bio na visini zadatka i zapamtio skoro sve djelove. Olakšavanje praćenja smjera bile su i lampe ostalih penjača i u mraku se polako bezbjedno bez panike spustili do doma. Doveli smo sebe do granice izdržljivosti…. Bili smo dobro pripremljeni za sve ovo kako fizički tako i psihički. U tome su nam pomogle pripreme u posljednja tri mjeseca na Durmitoru gdje smo ispeli pet smjerova u alpinizmu, zatim Stirovniku, Prokletijama… Ova ekspedicija je naš tajni plan još od Mont Blana koji smo osvojili prošle godine. Tamara, moja supruga, zaslužuje sve pohvale za najveću podršku i sve čestitke kako je sve ovo izdržala od brige.
Izvor: cdm.me
