Autor: Jasmina Jovanović
Nekada davno, razbolje se jedan kralj i posla svoje ljude po najbolje ljekare toga vremena, ali lijeka nije bilo. Zatim dozva najumnije glave svog carstva, ne bi li mu oni rekli lijek za njegovu bolest. Jedan vrač reče: „Kralj će se izliječiti ako obuče košulju najsrećnijeg čovjeka na svijetu.“ Čuvši ovo, kralj posla svoje ljude na sve četiri strane svijeta, ne bi li našli najsrećnijeg čoveka na svijetu. Ali potraga je trajala i trajala. Obilazili su bogate koji su bili nesrećni, jer su htjeli da imaju više. Išli su i kod siromašnih koji su, pak, zavidjeli bogatima. Nikako nijesu uspjevali da pronađu u potpunosti srećnog čovjeka. Lutajući tako u potrazi, dođoše u jedno selo. Kišica je počela da pada, i oni zastadoše. U tom trenutku iz jedne male kuće začu se: „Ja sam najsrećiji čovjek na svijetu, dobio sam sina!“ Čuvši ovo, kraljevi ljudi odmah jurnuše u tu kuću, ne bi li vidjeli tog čovjeka i skinuli mu košulju. Ušavši u kuću, nađoše čoveka koji je proslavljao rođenje djeteta. Ali nađoše se u čudu, jer je čovjek bio go do pojasa.
Koliko puta smo poželeli košulju srećnog čoveka? I da smo je imali, da li bi nas učinilo još očajnijim kada bismo shvatili da na nas ne djeluje kao na njega?
Definicija sreće glasi: „Sreća je emocionalno stanje naglašeno pozitivnih osjećanja. U većini slučajeva, ljudi srećom smatraju trajno idealnu životnu situaciju.“
S obzirom na to da nijesmo u mogućnosti da predvidimo kako će nam sjutrašnji dan izgledati, a kamoli „trajna životna situacija“, kako je onda moguće da nešto tako neizvjesno napravimo idealnim? Pitanje koje se postavlja je: griješe li ljudi u praksi, ili je definicija, kao i sve definicije – pretjerana?
Duško Radović je davno upozorio: „Prije nego što krenete da tražite sreću, provjerite – možda ste već srećni. Sreća je mala, obična i neupadljiva, i mnogi ne umiju da je nađu.“
Omiljene rubrike u časopisima su obavezno pod naslovima „10 načina da budete srećni“, „12 načina da se oraspoložite“ ili „15 sitnica koje život znače“… Uvijek ih čitam prve, jer pršte od pozitivnih misli i dobrih ideja. Ali, šta ako ti savjeti ne odgovaraju meni? Možda svima nama treba čak i manje nego što mislimo. Mirjana Bobić Mojsilović je divno rekla: „Nema velike sreće. Velika sreća je samo zbir malih sreća, a na malim treba raditi svaki dan. Treba dodati životu malo muzike, malo boje, malo soli…“
Ili čuvena čestitka koju pronalazi Tom Henks, jedini preživjeli putnik na pustom ostrvu, a na kojoj samo piše „Najlepša stvar na svijetu je sam svijet.“
Naši pokušaji da materijalizujemo sreću, kojima sve više ljudi pribjegava, vode samo i jedino u ispraznost. Svi oni koji više vremena provode na virtuelnim mrežama „družeći se“ nego razgovarajući uz kafu, kada mogu da gledaju sagovornika u oči; glancajući svoj auto, nego grleći se sa svojom porodicom; ili na semaforima i u zastojima, radije nego u prijatnoj šetnji; kao i svi oni koji čekaju večeru ispred kioska brze hrane, umjesto da nekom dragom spremaju makar eksperimentalni, početnički dezert… treba da se zapitaju, baš kao što se zapitala i spisateljica Ljubica Arsić – „Kakav li očaj nagoni one koji uporno ignorišu činjenicu da je davno, još prije civilizacije, ovaj svijet bio divno mjesto koje nas nikad ne iznevjerava? Otkud tolika sumnja u njegov smisao, otkud neprepoznavanje radosti koju nam pruža?“
Ne sumnjajte u savršenstvo svijeta i smisao života. Uvijek prvo posumnjajte u sebe i svoju percepciju stvarnosti. Odvažite se i zaronite na samo dno svoje duše. Širom otvorite prozore, skinite prašinu, pokidajte paučinu, i pronađite knjigu o sebi. Prelistajte je, podsjetite se, i odložite je tako da vam uvijek bude na dohvat ruke. Neka bude tu kada vas iznenade novi trendovi i „mejnstrimovi“, kada vas zbune psiholozi iz časopisa, ili kada sami sebi postavite preduslov za sreću, da biste mogli da se podsjetite ko ste i koliko vam malo treba…
I ne zaboravite riječi neprikosnovenog Duška Radovića: „Najlepše stvari dešavaju se drugima. Međutim, oni to ne znaju. Oni misle kao i mi – da se najlepše stvari dešavaju samo drugima.“