– Jedan od najekstremnijih slučajeva sa kojima sam se susreo je bio momak koji dvije godine nije izašao iz kuće jer je igrao igrice. Ova zavisnost se ne razlikuje suštinski od patološkog kockanja, a smatram da se može staviti rame uz rame sa heroinskom zavisnošću – objašnjava Milan Radovanović, psihološki savjetnik savjetovališta Entera MR u Beogradu.

– Procjenjuje se da je 10 odsto ljudi koji koriste internet zavisno. Pojavljuju se video-igrice koje su usmjerenije ka mlađoj deci, a mališanima je veoma lako da se snađu na tabletu i internetu i to olakšava igranje. Učimo djecu da budu pasivni posmatrači nečega što izlazi iz četvrtaste kutije, stavljajući ih da gledaju crtaće kako bi se zanimali i tu se krije početak problema – tvrdi psiholog.

Foto: RAS/ RAS Srbija

Zavisnici od video-igrica, takozvani gejmeri, povlače se u sobu, prekidaju kontakt sa prijateljima, dolazi polako do povlačenja iz škole i čitav svijet počne da se vrti oko monitora.

Da bi se zavisnost potpuno ispoljila, vezanost za internet morala bi da bude destruktivna po privatni život i lične odnose, a odvojenost od računara morala bi da dovede do neugodnih simptoma.

– Imali smo djecu koja su prestajala da izlaze iz sobe, rekorder je bilo 36 sati u kontinuitetu. Dijete je izgubilo potrebu da ide do toaleta, to je radilo samo kad baš mora, tuširalo se nije danima. Govor je nestajao, a dijete je ispustilo neki neartikulisani zvuk kada mu je majka ušla u sobu da mu donese sok. Iznerviralo ga je što ga je prekinula dok igra igricu i on ju je gađao flašom. To je bio okidač da ga dovede na terapiju – priča Radovanović.

Kasnije je dječak izašao iz kuće i krenuo prema mostu, gdje ga je majka zatekla kako stoji na ivici, objašnjava psiholog.

Ispadi agresije javljaju se kod težih oblika kada se zavisnost potpuno formirala, a postoji i čitav niz psiholoških posljedica.

– Ne smijete djetetu koje je zavisno da oduzmete kompjuter, tablet ili telefon jer je to njegov izvor sreće. Kada zavisniku oduzmete izvor sreće, javljaju se suicidne ideje, može doći do samopovrijeđivanja, histerije. Zato je važno postepeno odvikavati dijete od igrica – priča  Radovanović.

Kada se formira sindrom zavisnosti, odvikavanje traje najmanje godinu dana, a nakon toga se traži da dijete ne igra igrice.

Radovanović je objasnio da je sve više od jedne trećine slobodnog vremena pored kompjutera rizično ne samo za djecu već i za odrasle.

– IT zanimanje je trenutno aktuelno, a roditelji čija djeca sjede nepomično po cijeli dan misle da će postati odlični programeri. Neće svako dijete koje to radi postati kompjuterski stručnjak, to je pogrešno razmišljanje – objašnjava on.

Proces odvikavanja je pakao

– Kasno smo shvatili da dijete ima problem. Histerija, bojkotovanje glađu, depresije, čupanje kose… kroz sve to smo prošli. Mislila sam ,,super što je kod kuće, na bezbjednom je”, a umjesto da se zabrinem, bila sam srećna. Opasnost vreba iz sobe, šaljite djecu da se druže u parkovima, ne tolerišite izostanke iz škole i družite se sa njima – kaže S. R., majka petnaestogodišnjakinje.

Kupovali smo mu najbolje telefone…

I. J. iz Beograda je svom sinu Nikoli kupila prvi mobilni telefon kada je krenuo u prvi razred osnovne škole radi njegove bezbjednosti. Da bi bio ukorak s vremenom, roditelji su mu poklanjali nove telefone na kraju uspješne školske godine.

– Mislili smo da ga nagrađujemo, a zapravo smo mu iskopali rupu. Non-stop je gledao u telefon, skidao igrice i igrao ih. Djeca sve to brzo nauče, a mi smo se ponosili što se naš Nikola razumije u tehnologiju. Kasnije je vrag odnio šalu. Kada su počele loše ocjene, oduzela sam mu telefon za kaznu na tri dana i on je pobjegao kod drugara od kuće – priča ova majka.

Prilikom prve posjete psihologu Nikoli je konstatovana zavisnost. Odvikavanje je trajalo više od dvije godine.

– Izgubio je drugare, pamćenje mu je slabije i sada se plašim da se ponovo ne navuče na igrice – kaže I. J.

Trogodišnjak nije ispuštao tablet

– Mihailo je bio napredno dijete. Brzo je naučio da hoda, priča… Dok sam završavala svoje obaveze, davala sam mu tablet da se zanima. Bio je na sigurnom, imala sam ga na oku, a on je bio miran – kaže N. Đ.

Kada je jedne noći krenula do toaleta, videla je svjetlost iz sinovljeve sobe.

– Šokirala sam se kada sam ga vidjela da igra igrice na tabletu usred noći. Tada sam shvatila da sam ga crtaćima i držanjem u sobi pored tableta otrovala – priznaje ova majka.

Svaki kasniji pokušaj odvajanja od male kockaste zanimacije završavao se bacanjem po podu, vrištanjem, urlanjem i grebanjem.

– Grebao je pod, urlao je, bila sam preplašena – kaže Mihailova majka.

Zahvaljujući psihologu Mihailo je prestao da igra igrice na tabletu veoma brzo, jer kod tako male djece ne može da se formira duboka zavisnost.

Izvor: Blic.rs.