Čamac kojim se četvoročlana porodica Vukčević vraćala kući sa jedne od čanjskih plaža na kojem su osim njih bila i njihova tri prijatelja, potopili su talasi koji su se izdizali više od četiri metra, a njih odvlačili sve dalje od kopna.
Porodica Vukčević, majka Aleksandra i njena djeca, trinaeastogodišnja Jovana i sedmogodišnji Uroš se oporavljaju u barskoj bolnici od posljedica koje su zadobili prilikom potonuća njihovog čamca u kojem su se nalazili i Aleksandrin suprug Nikola, prijatelji Aco, Vlatko i Astra. Sve se odigralo u nedjelju popodne oko 16 časova kada su poslije ručka i provedenog nezaboravnog vikenda na jednoj od čanjskih plaža odlučili da se vrate kući prije najavljenog nevremena. Međutim, more ih je iznenadilo na milju od Maljevika u mjestu Crni rt.
Prema priči još potresene majke koju smo posjetili u barskoj bolnici sve se odigralo kao u ružnom snu.
– Sa prijateljima smo bili u Čanju i toliko nam je bilo fino da sam im rekla dok smo se ukrcavali u brod ‘danas mi se život produžio i ovaj dan ću dugo pamtiti, a ne sluteći da ću ga stvarno pamtiti i da ću dva sata kasnije gledati smrti u oči. Od Čanja smo krenuli bez ikakvih problema i nije ništa nagovještavalo da će dok smo se približavali Sutomoru more tako odjednom ‘poludjeti’. Talasi su sve bili viši i viši i sve više nas odvlačili od kopna. Odjednom smo se našli ispod čamca koji je jaki talas prevrnuo, a onda je nastala prava noćna mora. Potraga za djecom koju smo na svu sreću uspjeli da izvučemo iz mora trajala je čini mi se cijelu vječnost – prisjeća se Aleksandra tih momenata koji su za nju ipak bili najteži.
Čamac je već progutalo more dok su se održavali na površini držeći se za staru strunjaču koja je doplutala do njih.
– Nastojali smo da djecu zaštitimo od talasa koji nas odvlače sve dalje prema otvorenom moru. Uzalud smo pokušavali da zovemo u pomoć, jer od talasa niti se šta moglo vidjeti ni čuti. Međutim, sreća nam se osmjehnula. Naš sugrađanin Božo Sarić i sin Matija primijetili su nas i svojim gliserom nekako došli do nas. Uzeli su nam sina sa njima, dok je i njegovo plovilo bilo u opasnosti. On je i obavijestio Službu spasavanja koja je nas šestoro koji smo ostali tek nakon dva i po sata pronašla. Do tada smo se borili sa talasima na otvorenom moru, bodrili jedno drugo, dok nam je svima ponestajalo snage i dok smo se smrzavali u hladnoj vodi. Ipak, sreća nam se osmjehnula i oko sedam sati smo se našli na kopnu – priča Aleksandra, koja je posebno istakla hrabrost njene djece koja su u tom momentu dala od sebe više nego što se može i zamisliti.
– Nijednog trena kod njih se nije mogla osjetiti panika, čak su cijelo vrijeme bili uvjereni da ćemo se spasiti. Kćerka je čak mene spašavala. Dok smo njih dvoje izvlačili nakon što nam se prevrnuo čamac i pokušavali da ih održimo na površini mora, mene su talasi savladali i ja sam već gubila snagu. Počela sam da se davim, međutim moja kćerka je to primijetila i nekako je uspjela da me dohvati za kosu i izvuče uz pomoć moga muža Nikole – priča Aleksandra, dok grli svoju djecu.
Baranin Božo Sarić rizikovao život da bi spasio Vukčeviće
Aleksandra se ovom prilikom posebno zahvalila Božu Sariću koji je prvi uočio potapanje njihovog čamca i koji je rizikovao svoj i život svog sina da se uputi prema otvorenom moru i spasi njihovog sedmogodišnjeg sina Uroša koji ne zna da pliva i koji je bio u opasnosti.
Takođe se zahvalila i pripadnicima Uprave pomorske sigurnosti, Hitnoj pomoći i Odjeljenju dječje bolnice u Baru, koji su im pružili kvalitetnu medicinsku njegu i prate njihovo zdravstveno stanje koje je bilo narušeno. I dok roditelji još ne mogu da se oporave od traume, najmlađi Uroš ubjeđuje sve oko sebe da je najhrabriji dječak na planeti koji je ukrotio ogromne morske talase.
Izvor: Dnevne novine/ CdM.me
