ART PREPORUKA

VELIKE LJUBAVI: Kome je Radičević posvetio ,,Pevam danju, pevam noću”, zašto je Niče u djelima omalovažavao žene….

13.06.2016. u 12:43

Koliko su velike ljubavi velikih pisaca za književnu scenu bitne? Da li su velikani pisane riječi pronalazili inspiraciju u svojim muzama? Pored boginja, istorija pamti mnoge žene koje su nadahnjivale umjetnike u njihovom stvaralaštvu, i ostale zapamćene kao fatalne. Žene neobične ljepote i izražene inteligencije, nježne i mirne ili preke i strasne, bile su i ostale vječna inspiracija za pisce i pjesnike. Iako su mnoge izabrale da budu samo „titule u tuđem životu“, one su iz sjenke postale vodilje. Kažu da su sve prave ljubavi tužne, a da ljubav kao strasna  i neobjašnjiva, nesumnjivo nosi i dozu ludosti, piše portal Kultiviši se.

Ljubavi velikih pisaca

Andrić, Laza Kostić, Crnjanski, Jesenjin, Niče, Petrarka, Radičević, Hemingvej, Tolstoj, Bulgakov – oni su neosporno odlično pisali, a kako su voljeli?

Ivo Andrić

Nadu da prava ljubav postoji, da je beskonačna i da živi i poslije smrti zaljubljenih uliva nam životna priča Ive Andrića, jedinog Nobelovca sa naših prostora, čovjeka koji je trideset godina volio i čekao jednu ženu. U njegovom književnom opusu srećemo mnoštvo ženskih likova, seoskih i gradskih djevojaka, ali samo jedna od svih njih je ,,Jelena, žena koje nema”. U ovoj pripoveci  Andrić je iznio osjećanja za koja niko nije ni slutio da zaista postoje duboko u ovom skrivenom srcu. Svi su mislili da je Jelena samo plod piščeve mašte, ne sluteći da ona zaista i postoji. Andrić iskreno voli jednu ženu koja ne može biti njegova – pa je zato nema. Poznat po svojoj zatvorenosti, dugi niz godina je bio ljubomorni čuvar svoje tajne. Neki su ga smatrali samotnjakom, ne znajući da je bio zaljubljen u Milicu Babić-Jovanović, kostimografkinju Narodnog pozorišta u Beogradu. Ženu svog prijatelja Nenada Jovanovića, ženu koju nema, ali koja se kao plod njegove mašte često sreće kod njega na raznim mjestima, u stihovima, u prozi, u pjesmama, pričama, daleka, divna, nedostižna!

Andrić gotovo sva svoja pisma potpisuje nadimkom koji mu je Milica dala – Mandarin. U ovu ljubavnu igru uplela se i Milica, njene simpatije postale su sve očiglednije iako je bila udata. Andrić, ne nadajući se ničemu, strpljivo je čekao. „Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je iščekujem!“ Godinu i po dana posle smrti Miličinog supruga, postala je Andrićeva žena, venčali su se i tek tada, kada je postala ona koju ima, priznao je da je pišući priču ,,Jelena, žena koje nema” imao na umu svoju sadašnju suprugu. Čak i stari, šezdesetogodišnji Andrić nastavlja sa svojih putovanja da piše ljubavna pisma u kojima se, poput  mladića, udvara svojoj supruzi, što svjedoči o ljubavi koju breme vremena ne može umanjiti. Srce koje je zaljubljeno, to je mlado srce, bez obzira koliko godina ono broji.

Laza Kostić

U jednoj od najljepših srpskih ljubavnih pjesama XX vijeka ,,Santa Maria della Salute” Laza Kostić je ispjevao cio svoj život prije nje, njeno postojanje, misterioznu smrt, život poslije nje kao i ponovni susret sa njom na onom svijetu. ,,Santa Maria della Salute” je pjesma koja čitavim nizom stihova govori i ćuti o Lenki. Ljubav Lenke i Laze postala je legenda, a od pjesnikovog imena njeno ime neodvojivo. Lenka Dunđerski bila je najmlađa ćerka Lazinog prijatelja Lazara Dunđerskog, dvadesetogodišnjakinja, koja je plijenila ljepotom i mladošću. Zavela je trideset godina starijeg pjesnika koji nije mogao da savlada bujicu emocija koje su počele da ga obuzimaju. Međutim, kao častan i ugledan čovjek bio je svjestan razlike u godinama i svega što ta razlika nosi. Mnogo godina prije nego što su se upoznali, Lenka je slušala priče o njemu, čitala njegovu poeziju, a divljenje koje je osjećala kasnije se pretvorilo u ljubav. Pjesnik obuzet silinom osjećanja, razapet između moralnog i emotivnog, na sve načine pokušavao je da se odupre snažnom osjećanju – bježao je u manastir, pronalazio prosce za Lenku… A što je više bježao to joj je bio bliži. O snazi ove ljubavi govori i Lenkina izjava da bi se udala samo za nekoga kao što je Laza Kostić.

U amanet ove ljubavi ostala je i prva posvećena pjesma ,,Gospođici L.D”, pjesma obavijena velom tajni u kojoj se naziru najnježniji osjećaji koje pesnik gaji, ali ih izriče u prijateljskom zagonetnom tonu. Sve do nastanka ,,Santa Maria della Salute” ovo je bila njegova najdraža pjesma. Posljednji, očajnički korak u svom bjegu od velike ljubavi, pjesnik je napravio prihvatiši predlog svog prijatelja i nesuđenog tasta da se oženi Julijanom Palanačkom, koja je svog „Lazu“ vjerno čekala punih dvadeset godina. Dva mjeseca od ovog događaja dogodila se tragedija. Jelena-Lenka Dunđerski je preminula, na svoj 25. rođendan. Kružile su razne glasine oko njene iznenadne smrti, a kako pouzdanih informacija nema, njena smrt je ostala tajna, a kao zvanična verzija se uzima ona koju je saopštila njena porodica, da je preminula od tifusne groznice. Za ovaj tragičan događaj, Laza je saznao dok je tokom bračnog putovanja boravio u Veneciji. Obuzet neizdrživom tugom, skrhan i očajan, otišao je u crkvu Gospe od Spasa (Santa Maria della Salute) i pod okriljem njene grandiozne lepote, dugo se molio i plakao u sebi, suzama toliko teškim da iz oka ne mogu da ispadnu, i potpuno nesvjesno već tada počeo je da piše stihove najljepše oproštajne ljubavne pjesme.

Miloš Crnjanski

Mladog, učenog čovjeka, vječito sa knjigom pod miškom, sa dobrim držanjem, lepim odelom, ekstravagantnog zanesenjaka zavela je ćerka bivšeg dvorskog savjetnika i pisca, Dobre Ružića. Važila je za jednu od najljepših djevojaka Beograda. Svi koji su ih poznavali, o njima su govorili u jednini – Miloš Crnjanski i Vida Ružić, kasnije Crnjanski. Pošto se njena porodica protivila ovoj vezi riješila je da pobjegne i ode u Pariz. Na ulasku u voz,  na tužnom rastanku Miloš je obećao da će joj pisati. Bura emocija koja je napadala pjesnika, kao vječitog sanjara, naterala ga je da krene na put vođen srcem. Bez razmišljanja je ostavio sve, i već sutradan bio u Parizu pored Vide. Od mladog novinara Crnjanski se izdigao u pjesnika i romansijera najvišeg reda.

U emotivnom životu, iako oženjen i zaljubljen, bio je i ženskaroš. Vida je o ljubavnim izletima njenog Crnjanskog govorila: ,,Mnogo je volio žene. U Londonu sam ga lično viđala na ulici sa damama, on zastane, uplaši se. A ja samo mahnem rukom, znam da će doći kući. Poslije mi sve ispriča.“ Bez obzira na njegove nestašluke, Crnjanski je obožavao svoju suprugu. Dijeleći sa njim radosti njegove slave i gorčinu njegovog stradanja, Vida je ostala sa Milošem do kraja života. U jednoj svojoj knjizi napisao je da je ona jedina sreća u njegovom životu. Kažu da su njegove posljednje izgovorene riječi bile dokaz vječne ljubavi: „Vode“ i „Vido“. Njegovi prijatelji tvrde da je u posljednjem času ponavljao želju da kada dođe vrijeme, njegova supruga počiva pored njega. Život bez Miloša za Vidu je izgubio svaki smisao. Poživjela je još toliko da zavešta sredstva za osnivanje Zadužbine „Miloš Crnjanski“, a onda, deset mjeseci kasnije, preminula je sa njegovim stihovima na uzglavlju: „A kad mi glas i oči dah upokoje, ti ćeš me, znam, uzeti u krilo svoje.“ Ona je sahranjena u grobnici porodice Ružić na Novom groblju, a on u Aleji zaslužnih građana. Posljednja želja Crnjanskih da počivaju u istom grobu nije ispunjena.

Sergej Jesenjin

Dvadesetih godina prošlog vijeka dogodila se burna ljubav između Sergeja Aleksandroviča Jesenjina, slavnog ruskog pjesnika, i balerine Isidore Dankan, Amerikanke koja se smatra majkom modernog plesa. Njihova ljubav bila je pravi požar – plamen strasti među njima je romansu pretvorio u dramu. Njihova priča ostala je upamćena kao jedna od najvećih ali i najbolnijih ljubavnih priča svih vremena. Ni to što je ona znala tek po neku riječ ruskog jezika, a on tek poneku enleskog, ni to što je osamnaest godina bila starija od Sergeja, pa ni mišljenje javnosti nije spriječilo da se među njima dogodi ljubav koja nije poznavala granice. Ona je na prijemima i književnim večerima plesala, a on čitao svoje stihove. U tom ljubavnom zanosu i njihova kreativnost je rasla. Isidora i njen voljeni Sergej Aleksandrovič odlaze u Ameriku, gdje pjesnik željan slave, uspjeha i ljubavi, nije bio prihvaćen. Isidora je na svaki način pokušavala da predstavi svog „anđela“ javnosti, priređivala književne večeri, organizovala prevođenje i objavljivanje njegovih pjesama, ali uzalud.

Van granica Rusije Jesenjina su vidjeli samo kao „privezak“ slavne plesačice. Zbog ovakvih događaja Jesenjin se osjetio odbačenim i padao je u depresiju, poklanjao je njenu odeću prijateljima, ostavljao tone slomljenih boca i bahatio se do neprepoznatljivosti. Problematični, nezadovoljni pisac je sve češće tukao Isidoru. Na jednom od njenih koncerata je pijan Jesenjin izazvao takav skandal, da je balerina lično pozvala policiju koja ga je odvezla u psihijatrijsku bolnicu. Kada se poslije tri dana vratio kući, nije više u njoj vidio vatrenu igračicu nego jednu ne baš privlačnu staru gospođu. Vratio se u Rusiju, a jednom je govoreći o njoj izgovorio: ,,Eh, kako me je voljela ta starica!“ Nakon što je napisao svoju posljednju pesmu ,,Do viđenja druže, do viđenja” sjutradan je presjekao vene, zapalio cijev od grijanja, a šal koji mu je Isidora poklonila, koji ga je tako bolno podsjećao na nju, zavezao oko vrata i presudio sebi. Poslije ove velike tragedije, balerina se potpuno povukla iz umjetničkih krugova. Dvije godine nakon smrti supruga, sudbina je htjela da šal – njen uvijek prepoznatljivi detalj, presudi i njoj. Dok je jedan kraj ešarpe bio obmotan oko njenog vrata, drugi se zapetljao u točak automobila koji se kretao. Prijatelji kažu da su njene posljednje riječi prije ulaska u kobni auto bile: „Zbogom prijatelji, odlazim u vječnu slavu!“ Isidora je jednom prilikom svojim studentima otvorila dušu i rekla da je najveća stvar u životu ljubav. Ljubav Jesenjina i Isidore Dankan, koliko velika toliko i bolna, donijela je koliko radosti toliko i tuge.

Fridrih Niče

Jedan od najvećih i najkontraverznijih njemačkih filozofa, Fridrih Vilhelm Niče, osim po svom izuzetnom literarnom talentu bio je poznat i po tome što u je svojim djelima o ženama pisao sa potcjenjivanjem, tvrdeći da su one nježne i dragocjene, ali opasne igračke predodređene za kućni, a ne javni život. Koliko je Niče zaista bio ženomrzac, a koliko je takav stav prema ženama u svojim djelima iznosio kao bunt zbog neuzvraćene ljubavi jedine žene koju je u životu voleo, diskutabilno je. Dvadesetjednogodišnja Lu Andras Salome, djevojka nezavisna i slobodnog duha, inteligentna i žedna znanja, odmah je osvojila Ničea. Upoznao ih je njegov prijatelj, biolog Paul Rej, sa kojim je Lu tada živjela u jednoj nesvakidašnjoj zajednici, koja je podrazumijevala čedan život sa odvojenim spavaćim sobama i mogućnošću da im se pridruže i drugi momci i djevojke.

Kako je bila obrazovana i načitana djevojka, Lu je bila upoznata sa Ničeovim djelima i o njima je govorila sa poštovanjem. Ova prelijepa djevojka, očarala je ovog zakletog tridesetosmogodišnjeg neženju. Uskoro su Lu, Rej i Niče živjeli sve troje u istoj kući, u platonskom trouglu. Tako je nastala njihova prijateljska trojka kojoj su se mnogi zgražavali. Nakon rastanka, kada Niče više nije mogao da izdrži da dijeli svoju ljubav sa još jednim muškarcem, piše pismo Lu u kome kaže: ,,Da li ja mnogo patim, beznačajno je prema pitanju da li ćeš ili nećeš, draga Lu, ti sebe ponovo pronaći.“ U pismu je naziva jadnom osobom, bolesnom, oštroumnom neznalicom. Ostatak svog života, Niče je proveo razočaran, razjaren, tužan i depresivan do te mjere da je više puta pokušao samoubistvo. Nikada je nije preboleo, a bolest neuzvraćene ljubavi izjedala ga je i uništavala. O tome kolika je njegova ljubav bila pokazuje činjenica da je ona bila jedina žena kojoj je priznao da je voli.

Frančesko Petrarka

Za oca humanizma i poetu Petrarku, nadahnuće za zbirke kancona i soneta bila je Laura de Noves, njegova vječna muza. Analitičari se često pitaju da li su uopšte i postojale žene koje uzimamo za inspiracije velikih djela književika. Jedna od njih je i Laura, najslavnija muza svih vremena, čije realno postojanje do danas nije utvrđeno, ali bez koje, stvarne ili izmišljene, nikada ne bi nastao ,,Koncenijer”, djelo koje se smatra jednim od najsavršenijih pjesničkih djela renesanse. Pretpostavlja se da se u tom liku krije izvjesna Laura de Noves.

Ljubav pjesnika prema ženi koja se udala za Uga de Sada, bila je platonska jer Petrarkino poštovanje i obraz nisu dozvoljavali da ova ljubav postane fizička. Iako nikada nije otkrio o kome se zapravo radi, stvorio se mit u kome se samo nagađa da se rodila ljubav koja je u njemu živjela 21 godinu. Kada je Laura preminula, pjesnika je tuga dugi niz godina držala u suzama neostvarene ljubavi. Kanconijer je podijeljen na dvije cjeline, onu koju je pjesnik pisao za života gospe Laure, ,,Madone Laure In Vita” i one koju je stvarao u periodu nakon njene smrti, ,,Madona Laura In Morte”. Misao o Lauri se javlja i u drugim djelima velikog pjesnika.

Branko Radičević

Radičević je kao pravi romantičar bio strasno zaljubljen u Vilheminu-Minu Karadžić, slikarku, pjesnikinju, prevodioca i ćerku Vuka Stefanovića Karadžića. U mnogim njegovim pjesmama se osjeća Minin duh, ali se pouzdano zna da je isključivo njoj posvetio jednu, neki kažu svoju najljepšu pjesmu, ,,Pevam danju, pevam noću”. Poznati stihovi kroz želju da je „digne međ’ zvezdice“ iskazuju zanos pesnika njegovom muzom. Mina je bila zvijezda bečkog društvenog života, izuzetno obrazovana, imućna, uspješna slikarka, a Branko siromašni student sa teretom teške bolesti, što je u njihovu priču unelo tužne crte. Iz Mininog kasnijeg idealizovanog likovnog i književnog portreta Brankovog, naslućuje se da su između njih postojale uzajamne simpatije.

Kružile su priče da je Branko jednako bio zaljubljen i u Mininu majku Anu. Nagoveštaji o mogućem četvorouglu nalaze se u Brankovoj prepisci sa Đurom Daničićem, što je uspelo da zapanji i najslobodnije umove tog doba. Mina Karadžić se udala pet godina nakon Brankove smrti za Aleksu Vukomanovića, koji je umro samo nakon godinu ipo dana, i ostavio je sa sinom Jankom. Godine lagodnog života, bečkih balova i borbi brojnih udvarača ostale su iza nje. Onima koji vole da zavire u intimu umetnika, ostala su nagađanja o tome šta se prije skoro dva vijeka dešavalo u ovom ljubavnom zapletu, ali je lik ove muze nesumnjivo iscrtan u djelima ovog književnika.

Ernest Hemingvej

Hemingvej je rastao u kući kojom su dominirale žene – majka, njegove četiri sestre, dadilja i kuvarica. Kao neko ko je odrastao sa ženama i ko je prema njima imao poštovanja nikada se nije osjećao komotno u neobaveznim avanturama, ali ga to nije spriječilo da se vjenčava i razvodi. Govorio je da je potrebno da neko bude zaljubljen da bi vodio ljubav, ali se i pored toga stalno hvalio brojem žena sa kojima je spavao. Njegova treća supruga, Marta Gelhorn, nakon razvoda izjavila je da „papa Hemingvej nije imao izuzetne kvalitete osim svoga pisanja.“ Hemingvej je taj brak sa Martom okarakterisao kao „najveću grešku“. Prva supruga, Hedli Ričardson, bila je osam godina starija od njega. Brak je tokom nekoliko prvih godina bio skoro idealan, ali to je trajalo sve dok Ernest nije upoznao Polinu Fajfer i razveo se od Hedli. Četvrti brak, sa Meri Velš, bio je skrojen baš po njegovom ukusu. Meri je bila strpljiva, popustljiva, blagonaklona, spremna da bude potčinjena, lijepa i devet godina mlađa od Ernesta.

Hemingvej ni tada nije prestajao da koketira sa ženama i nije mnogo krio te afere. Istoričari kažu da je prva velika ljubav ovog avanturiste bila bolničarka iz milanske bolnice, Agnes von Kurovski, koja je bila sedam i po godina starija od njega. Biografi još muku muče da li je to bila samo romantična platonska ljubav ili je bilo i fizičkog spajanja. Takođe je za diskusiju da li je Agnes bila jedini uzor za lik Katrine Berkli u romanu ,,Zbogom oružje”. Od srednjeg doba starosti Hemingveju počinju da se dopadaju mlađe žene. Jedna od njih bila je Adrijana Ivančić. Ta devetnaestogodišnja djevojka nesumnjivo je poslužila kao model za lik Renate u romanu ,,Preko rijeke i u šumu”. Odnosi Hemingveja i Adrijane bili su nesumnjivo samo platonski. Nije dokazano koju je najviše volio i da li je postojala „ona“, prava fatalna. U trenucima zanesenja svaka njegova ljubav činila se u određenom trenutku najveća.

Lav Tolstoj

U svom dugom i često burnom braku sa Lavom Tolstojem, Sofija Andrejevna Tolstoj istrpjela je svašta. Poslije rođenja prvog djeteta, život u porodici Lava Tolstoja tekao je tako da je Sofija ujutro sjedela u kabinetu Lava Nikolajeviča, ćutala dok je on pisao, a zatim su išli da šetaju ili su radili nešto na gazdinstvu. Kad nije mogla da šeta, nešto je crtala, čitala ili svirala na klaviru. Međutim, idilični prizori nisu uvijek bili idilični. Nekad su osjenčeni i samoćom koju je Lav toliko volio. Kada je Tolstoj počeo da prikuplja građu za svoj roman ,,Rat i mir” Sofija mu je pomagala: ,,Ma kako da sam bila umorna, ma kakvo da mi je bilo raspoloženje i zdravlje, ja sam svake večeri uzimala ono što je on ujutro napisao i sve prepisivala načisto. Sjutradan, on sve iškraba, precrta, ubacuje i napiše još nekoliko listova i odmah poslije ručka ja sve uzimam i prepisujem načisto. Nemoguće je izračunati koliko puta sam ,,Rat i mir” prepisala.“ Po nekim istraživanjima učinila je to čak sedam puta.

Tolstoj je gajio želju za usamljenošću, volio je da lovi i to ga je istinski činilo srećnim, a kada je Sofija pokušavala da mu se pridruži u tom hobiju nije joj dozvoljavao. Volio je vrijeme koje je provodio sam, i često je gurao Sofiju od sebe bježeći u samoću. Bilo kako bilo, Sofija je vjerovala da Tolstoj nije volio nijednu ženu osim nje. Ali, to nije bilo dovoljno za njenu sreću: „Čeznula sam za ličnim životom u kome bi mi neko bio veoma blizak, pomagao mi i volio me i to ne strasno, već nježno, spokojno i srdačno. A toga u mom životu nikada nije bilo. Lav Nikolajevič me nikada ni u čemu nije podsticao i pohvalio. Bio je ponosit i svjestan svoje vrijednosti.“ Lav je bio pomalo hladan i nije pokazivao pretjeranu ljubav, dok je Sofija bila nagla, ljubomorna i strasna. A kad je prošla strasnost, zamijenile su je navika i ravnodušnost. Kako je u svemu bio umjeren i uzdržan, na taj način i ljubav pokazivao, uzdržano i ne pretjerano, što ne umanjuje činjenicu da je Sofiju volio. Sa Sofijom je imao trinaestoro djece.

Mihail Bulgakov

Velika ljubav ruskog pisca Mihaila Bulgakova bila je Jelena Bulgakova koju je u svom romanu, na neki način, ovjekovječio u liku Margarite. Jelena je zapisivala po diktatu svog muža stranicu po stranicu velikog romana i uspjela u potpunosti da sačuva i štampa rukopis ,,Majstora i Margarite”. Iako se ženio tri puta istinski je bio zaljubljen tek u treću ženu, Jelenu Sergejevnu Šilovsku. Mada je bila već udata i imala dvojicu sinova, Bulgakov se u nju strasno zaljubio i priznao da ne može da živi bez nje. Godinama kasnije, Jelena je napisala: „Bila sam žena generala Šilovskog, divnog, plemenitog čovjeka. Bili smo ono što se naziva srećna porodica…Uglavnom, sve je bilo fino. Ali, kad sam upoznala Bulgakova, znala sam da je to moja sudbina… Brzo, neuobičajeno brzo, pokazalo se da je to ljubav koja će trajati cijelog mog života.“

Bulgakov se razveo od druge supruge, a Jelena se razvela od Šilovskog i sljedećeg dana se udala za Bulgakova. Svi biografi su saglasni da je život Bulgakova bio veoma težak, ali se supruga ne slaže sa tom ocjenom, tvrdeći da je do posljednjeg časa to bio veoma srećan život, do kraja ispunjen radošću i stvaranjem. Bulgakov nije bio sam ni u životu poslije smrti. Zajedno s njim uvijek je bila njegova Jelena, i u djelima i u postelji.

Izvor: Tamara Softić za Kultivisise.rs