Da sam znala kako je to stvarno, bila bih bolja prema tebi, napisala sam nedavno prijateljici koja je postala majka desetak godina prije mene. I desetak godina prije cijele jedne generacije mama s kojima se ja sad družim na WhatsAppu u dugim besanim noćima. Bila je prilično sama, ona i beba, ne u realnom životu (ta beba ima super tatu i bake pune ljubavi), ali ona, Majka, Žena, Cura koja je rodila prije svojih prijateljica.

Znale smo je pomalo ogovarati na kavama, kako ona ne može nikad stići na vrijeme, zašto joj je dijete stalno na sisi, zašto doji u javnosti (i to pred našim partnerima, zamisli samo!), zašto nas maltretira da pušimo po balkonima usred zime, zašto kupuje samo organsku hranu i po mećavi i po sparini od plus 40 stupnjeva… Ogovarale smo je iz neznanja, iz ljubavi, kako to prijateljice smiju, ispod glasa, s dozom grižnje savjesti, sa sto upitnika iznad glave. Nismo znale, reći ću danas u našu čast, u našu obranu. Ma, pojma nismo imale.

Bila sam “one druge”, žene bez djece, žena bez djece, žena koja je jednom, priznajem ponizno, moj grijeh, moj-bez-ironije- preveliki grijeh, izmijenila osuđujući pogled s konobarom u zagrebačkom popularnom restoranu jer je dijete jedne moje poznanice puzalo po podu terase tog restorana dok je on iznad njega nosio vrelu juhu, znojan od vrućine, užurban i profesionalan, nesvjestan, kao i ja, da je ona vjerojatno zahvaljivala Bogu što se bebač želi na tren zabaviti puzanjem, da joj, dok je u usta stavljala toplu žlicu neke hrane (a majke male djece rijetko, vrlo rijetko jedu išta što se nije deset puta podgrijalo i ohladilo), kroz glavu prolazi krivnja oko toga što je malena na podu i simultano dok razvija motoričke sposobnosti gura šakice u usta, da joj prolazi odmah i utjeha o “pravilu pet sekundi” (ako stvar ili rukica dotakne pod ili prljavu površinu na manje od pet sekundi, roditelj se ima pravo praviti kao da se to i nije desilo – pravilo koje spašava zdrav razum, ali i za koje sumnjam da je potpuna izmišljotina preumornih roditelja koji ne mogu samo stajati kraj mašine za rublje), da će za trinaest minuta morati podići dijete i paziti da ga drži po pravilima ergonomije ili će dijete zauvijek imati iskrivljenu kralješnicu, okserice i psihičke probleme, njegovih deset kila, i šeće po restoranu, dok drugi mirno jedu, dok Druge ukrštavaju poglede s konobarima svijeta, poglede osude.

Da, bila sam Druge, jer pojma nisam imala. Tko zna što misle moji suradnici danas kad im kažem da jednostavno nisam stigla napisati tekst za ovu nedjelju jer je L. prvo kasno zaspala, a onda se rano probudila, a izašlo je prvo sunce u deset, ma što deset, u dvadeset dana, i bilo je esencijalno da izađemo iz kuće, što zbog njezina vitamina D i potencijalnog rahitisa, što zbog mog psihičkog zdravlja, jer biti zatvoren s bebom od pet mjeseci u kući je SMRT.

Ponekad moji suradnici, kao npr. moj urednik danas, napiše: “Ne mogu bez tebe, pošalji obavezno”, i prisili me da pošaljem L. s ocem u šetnju i da tipkam u krivnji (jer ja sam mama koja radi i preko tjedna, kad je L. s tetom čuvalicom), ali što on, ispod tog dobrohotnog, prijateljskog profesionalizma i legitimnog šefovskog zahtjeva doista misli? “Pretjeruje”, “što je njoj, misli da je prva koja je rodila i radi?” Prevrće li očima po redakciji?

Što misle moji glumci kad im se ne javim na prvu zvonjavu na telefon pa napišem, iskreno, bez ograda i srama: “Sorry, dojim, javim se kasnije”. “Oversharing”, “zašto ja moram znati intimne detalje njezina života” ili, još gore, “boli me neka stvar što ti dojiš, ja imam pravih problema s partnerom na setu?” Čula sam nedavno, ali vrlo blago inputirano, da nisam “dovoljno dostupna”. I nisam, rekla bi Miranda Hobbes u epizodi “Seksa i grada” posvećenoj njezinoj borbi s poslom i majčinstvom, nisam dovoljno dostupna, LENI. Postaješ životinja, postaješ skup instinkata, i ništa te ne može spriječiti na putu do toga da ti je dijete nahranjeno, zadovoljno, nasmijano, sretno.

Ulaziš u javne bazene u prljavim trapericama (vlastito iskustvo), iako je to strogo zabranjeno, jer ti dijete plače. Vadiš sisu u svim popularnim i nepopularnim restoranima grada Zagreba, i ni ne zapitaš se tko te vidi, a tko ne. Dapače i čak štoviše, ubijaš konobare pogledima i dalje, ali ovaj put ne u tihom razumijevanju Onih, žena bez djece, već u panterskoj borbi za dobrobit svog čeda.

Organska hrana? Check, check, check! Urlanje na sudskog dostavljača koji se – pazite sad – usudio pozvoniti na moje zvono u svoje radno vrijeme? ŠTO VAM JE, GOSPODINE, JESTE LI NORMALNI, PA NEKI LJUDI IMAJU MALU DJECU! (I u tom trenutku shvaćate da ste vi sad, nepovratno, “neki ljudi”).

A sjećam se dobro, bila sam već trudna, kad su Neki Ljudi iz susjedstva urlali na mene jer “naši psi laju ispred njihove zgrade, a oni imaju malu djecu!” Ako sam bila nepoštena, a jesam, sve mi se vratilo, naravno, Leninim rođenjem, ravno kao bumerang u lice, i pokušavam istovremeno biti dalje i One (žene bez djece), moje najdraže prijateljice, koje piju kad se sjete, kad im paše, i dolaze kući baš isto tako, i One, žene s djecom, koje čitaju etikete i pridržavaju se rasporeda makar padaju s nogu, koje znaju sve o otpuštanju mlijeka i koje razumiju, bez riječi, borbu s dohranom, borbu s gramima, borbu s puzanjem i okretanjem i reakcijama na cjepiva, i mjesta u vrtićima.

One, koje kasne u jaslice po svoju djecu, One, koje se izgladnjuju a da to nitko ne zna, ne da bi bile mršave, već jer jednostavno ne stignu, i One, koje ne stignu predati tekst, i One, koje osuđuju, kao producentice, kašnjenje s epizodama. One, sa savršenim frizurama, i One, kojima je odlazak frizeru kao spa centar na privatnom otoku usred Tihog oceana. Sve smo mi One, sjetite se toga kad ste na drugoj strani. Kad kažem One, mislim na One druge, upravo na njih. I one ljute, koje nemaju pojma, i one ljute, koje imaju.

Jutarnji list