,,Čekaj me, i ja ću sigurno doći”  po mišljenju mnogih, jedna je od najljepših ikad napisanih ljubavnih pjesama. Napisao ju je Konstantin Simonov, a zbog uslova u kojim je nastala ušla je u antologiju.

Simonov bio je veliki ruski pisac, pjesnik i patriota kojeg je sudbina često odvodila na ratne frontove. Beznadežno je bio zaljubljen u Valentinu Serovu, tada najljepšu i najpopularniju glumicu.

Ona je, međutim, bila udata. Pošto je suprug general, koga je jako volela, preminuo, Valentina je dugo patila. Potom se upuštala u brojne ljubavne afere, ali nikog nije uspjela da zavoli kao svog pokojnog supruga.

A onda, ratne 1940. godine upoznala je Simonova, koji je godinama maštao o njoj. Ušli su u vezu koja je bila sve ono o čemu je pisac maštao, ali, nevolje tek dolaze. Simonov je otišao na ratište i u jeku najvećih borbi shvatio je da se neće vratiti kući živ.

Jedino što ga je održavalo bila je fotografija i misao na svoju prelijepu Valentinu koja je željno iščekivala da joj se vrati. Tada je odlučio da joj napiše pjesmu koja će joj govoriti koliko je on voli, čak i kada ga ne bude više.

Pjesmu, koja je trebala da stigne Valentini poslije njegove pogibije stavio je u džep, mirno iščekujući svoj sudnji dan. Međutim, desilo se čudo – jedinica u kojoj se Simonov nalazio nekako je izbjegla finalni udar neprijatelja, i pisac se, živ i zdrav, vratio kući svojoj dragoj, sa pjesmom u džepu.

Vjenčali su se 1943., a pjesma o ljubavi koja nadjačava smrt u kombinaciji sa ,,hepiendom” obišla je  svijet, i prevedena na čak 35 jezika!

Izvor: Telegraf.rs