ART SLAJDER
MUHAREM BAZDULJ ZA MNE MAGAZIN: Heroj je svako ko u svijet donese više dobra nego zla
Muharem Bazdulj je vitez riječi. Pisac, kolumnista, prevodilac i novinar. Rođeni Travničanin boravio je u Podgorici prije nekoliko dana gdje je na Međunarodnom sajmu knjiga i obrazovanja predstavio knjigu ,,Mali prozor” koju je počeo da piše još prije 13 godina.
Za MNE magazin govorio je o Jugoslaviji, jeziku, herojima, korupciji, nagradama…
Napisali ste sonete pod nazivom ,,Heroes”. Ko su heroji današnjeg doba?
– Meni se čini nekad da su heroji svi koji uspijevaju da dostojanstveno žive i da drugima ne nanose zlo. Heroj je svako ko u svijet donese više dobra nego zla. Ja sam tu na neki način pisao vrstu zahvalnice ljudima koji su meni konkretno pomogli, ne u smislu da su mi u teškom trenutku dali materijalnu pomoć nego su mi dali neku vrstu uzora, duhovne podrške ili osjećaja da nisam sam, da je neko drugi imao slične dileme i situacije. Kritičar koji je pisao o toj knjizi je primijetio da u njoj nema imena Dejvida Bouvija, ali da je naslov cijele knjige prema njemu. Bouvi je bio na neki način heroj. To sad moram da kažem zato što je on uradio možda najsubverzivniju stvar. Naša epoha, ako se nečega boji, ako postoji ijedan jedini tabu, to je smrt. To, kako je on uspio da zavara, kao neko ko je tolika vrsta zvijezde, da objavi tu pjesmu u isto vrijeme dok svi mediji pričaju o njegovom novom umjetničkom djelu, a znao je da je bolestan i da je to neizlječivo. Pošto ste mi tu knjigu naveli kao šlagvort za pitanje, ja u tom naslovu njega mogu navesti kao paradigmu. Mislim da ima heroja. Na neki način, čovječanstvo i opstaje zahvaljujući njima. To je i smisao one jevrejske legende o 36 pravednika. Svi smo mi svjedoci da na svijetu ima mnogo zla i nepravde, ali ipak ti ljudi čine da to ne bude jedino što postoji.
Dobili ste nagradu za hrabrost. Da li je došlo vrijeme da se divimo kad je neko hrabar i kad voli, kad je pošten i pristojan, profesionalac u poslu, kad neko uradi dobro djelo?
– To je tako. Onaj koji utemelji nagradu i odluči da je dodijeli, da obrazloženje i u tom smislu. Šopenhauer na jednom mjestu kaže kako ima nešto pogrešno u potcjenjivanju posthumne slave. Onaj ko umre nema ništa od te slave, ali kaže, ta posthumnost, to je dokaz kako je dobro bilo dok je bila živa ta osoba, da je to njoj bila sama nagrada. Mislim da sada pravim jednu možda malo i daleku analogiju, ali nagrada koja ima smisla je ona nagrada koja ukazuje na nešto što je nosilac te osobine sam po sebi. Ako je neko zaista hrabar, ta hrabrost mu je vječna nagrada nego bilo kakva priznanja, ako neko zaista ima neku vrstu ljubavi u sebi, ta emocija koja postoji unutar njega je već dovoljna nagrada. Svako djelo je u krajnjoj liniji vrsta mogućeg odjeka nečega što u određenoj osobi postoji. Ako je taj odjek priskrbio neku vrstu nagrade, onda je taj neko ko je proizveo taj odjek nagrađen već samim tim što to ima u sebi. To je isto jedno pitanje o kojem bi se moglo nadugo i naširoko pričati.
Kako je Vama bilo odrastati u Jugoslaviji i kako sad gledate na zemlje ex YU?
– Kad gledate iskustva drugih ljudi, čitate knjige iz psihologije o formiranju ličnosti, to je taj neki period do puberteta, to ljudi generalno smatraju idiličnim i zlatnim dobom za kojim često osjećaju nostalgiju. Imate čitav jedan, kad smo već na sajmu knjiga, niz objave književnosti, koji nastaje prisjećanjem na djetinjstvo. Mi smo imali tu jednu istorijsku, s jedne strane nesreću, s druge sreću, jer smo ipak uhvatili i to malo, da nam se preklopi privatni, lični osjećaj zlatnog doba i nečega što je bilo društveno i socijalno takvo. Tako da je vjerovatno naša, ako se može govoriti o generacijskim emocijama, nostalgija za tim vremenom dupla, ako ne i veća zato što sve je bilo bolje na više načina. To sad opet zavisi i može se iz raznih perspektiva gledati, ali kad god ovako čovjek putuje po tom razbijenom jugoslovenskom mozaiku i kad priča sa ljudima koje nije vidio neko vrijeme ili ih tek upozna, vidi jednu vrstu, ako postoji zajedničko osjećanje, to je osjećanje frustracije i nezadovoljstva. Kao da maltene svi priznaju da ovo što imamo nije dobro i da je gore od Jugoslavije. Znate šta, čak teoretski da je bolje, mi smo platili ogroman račun, pa bi se opet moglo postaviti pitanje da li je vrijedilo. Ali, kad imamo svijest o oko 130.000, po objektivnim procjenama, palih mrtvih glava, to je najnepovratnije moguće. Ljudi koji su i ranjeni i zlostavljani i koji su izgubili imovinu i uspomene i zavičaj, to je vjerovatno nemoguće i pobrojati, i onda s jedne strane imamo politički provizorijum koji je i dalje nestabilan i dalje generiše siromaštvo i vrstu bezperspektivnosti. Ako je nešto karakteristično za sve ove naše zemlje, to je ljudi što su mlađi i što su ambiciozniji i što imaju ikakvu želju da od života nešto naprave bježe najčešće na zapad. U Jugoslaviji je čak ta gastarbajterska populacija bila populacija koja je išla trbuhom za kruhom. Osim toga, imate ljudi koji nemaju mogućnosti da obrazovne ili bilo kakve ambicije ostvare i toga je sve više. S jedne strane imamo rezultat koji je loš, s druge ogroman račun koji je plaćen da bi se došlo do ove tačke, tako da je to jedna sumorna činjenica koje se neugodno i prisjećati. Mislim da većina ljudi bježi od suočenja s tim zato što to jednostavno nije nešto što je prijatno da se uopšte razmatra.
Završili ste engleski jezik i književnost i američku književnost. Kada ste shvatili da želite da budete pisac i da li Vam se dešavalo da, kad krenete da razmišljate o pisanju knjige, riječi prvo naviru na engleskom jeziku?
– Nije. Ja sam želio u gimnaziji da se bavim književnošću. Bio sam jako dobar iz prirodnih nauka, išao sam na državna takmičenja i nije da mi neka ideja o studiranju fizike i biologije nije prolazila kroz glavu. Bio sam svjestan da ću vjerovatno studirati neku humanistiku. Završio sam gimnaziju tačno one godine kada je potpisan Dejtonski sporazum, odnosno, kada je na neki način mir u Bosni uspostavljen, kad se moglo putovati i iz niza razloga je praktično jedino što je za mene bilo izvodivo u to doba jeste bilo da studiram u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu sam se dvoumio između dva ili tri odsjeka i iz niza okolnosti sam izabrao skraćeno Odsjek za anglistiku, a puno ime je bilo Odsjek za engleski jezik i englesku i američku književnost. Kad podvlačim sad to, zbog mnogo čega mi je drago da sam to izabrao. U pisanju mi nikada engleski prvo ne pada na pamet, možda zbog toga što nikada nisam živio tamo. Kad bih sad sabirao, moguće da čitam više na engleskom jeziku, ali kad pišem, vjerovatno što sam ipak i te formativne ključne godine završio tu, mislim na srpsko-hrvatskom i sanjam na srpsko-hrvatskom jeziku. Dragocjena mi je ta vrsta bilingvalnosti kad moje tekstove, priče ili knjige prevode na engleski, uvijek ja to volim da pregledam prije nego što ide u štampu. Imam slabost na melodiju engleskog jezika i dosta stvari i to se vidi. Nekad mi neka fraza na engleskom prije padne na pamet. Engleski je gipkiji, savitljiviji od našeg jezika, lakše se prave konstrukcije. Sjećam se kad sam prvi put vidio na zadnjoj stranici knjige reklamu koja kaže ,,page turner”. Kako? Ali to je knjiga koja se brzo čita, koju ne možete ostaviti, koju morate pročitati.
Koji je razlog zbog kojeg pišete?
– Meni se čini da ja, kao i svi ljudi, često osjećam nešto što je jako neartikulisano i sam ne mogu da razjasnim stvari dok ih ne verbalizujem. Uvijek sam bio jako verbalna osoba, imao sam strašnu potrebu da se igram riječima, strašno su me fascinirale, čak možda i prije nego što sam naučio da čitam. Imate one djece koja vole da prave rimovane pjesmice. Meni je ostalo i dan danas da imam potrebu da verbalizujem misli. Ima Borhes jedan stih koji strašno volim. Kaže: ,,Zbio sam u čvrste riječi svoja osjećanja koja bi se inače rasplinula u nježnostima.” Kad nešto zbiješ i formulišeš, onda je to čvršće. Ovo bi možda bio najkraći i najuokvireniji odgovor zato što različite stvari čovjek piše iz različitih razloga. Nekad te neka priča na neki način opsjedne, nekad čuješ anegdotu iz života, nešto što toliko ti se čini kao potentno i kao da se mora iskoristiti da moraš to da izbaciš iz sebe. Nekad imaš nešto što želiš da saopštiš drugim ljudima. Mislim da je to potreba za vajanjem u jeziku, kao ono kad kažu kipari kad je vidio gomilu tog mermera, kad je Mikelanđelo vidio Mojsija, samo je trebao da odbaci višak. Tako isto, ti imaš idealni rječnik u kojem postoje sve riječi nekog jezika i ti ako nešto želiš da pričaš ti ćeš samo uzeti ono što treba, ostalo baciti i uobličiti. Uvijek je to potreba za artikulacijom, odnosno, za uobličavanjem.
Objavili ste ,,Mali prozor“ u martu i već se prihvatili novog posla. O kojoj je to ženi iz 20. vijeka riječ?
– ,,Mali prozor” je knjiga koja je ranije napisana, a sad je objavljena. Suštinski, novi roman nisam objavio možda i pet godina. I ovo je novi iz perspektive čitaoca. Imam malo otpor prema otkrivanju imena i prezimena zato što hoću da ti bude iznenađenje kad izađe. Još ne znam tačno kad će izaći, ali da, to je jedna osoba koja ne vjerujem da će naš čitalac i kad kažete to ime i prezime na prvu asocijaciju znati ko je. Ona ima neku vrstu, ne mogu reći ni prave slave, ali neke poznatosti u relativno uskom krugu. Ljude koje je sretala će svako znati i onda se kroz biografije i figure osoba koje se pojavljuju epizodno na neki način to oslikava. To je pomalo, nećete me pogrešno shvatiti, možda ću napraviti možda daleku analogiju, kao u onom filmu ,,Forest Gump” gdje sreće sve te poznate ličnosti.
,,Mali prozor“ je omaž Čendlerovom ,,Visokom prozoru“. Čendler je pisao o korupciji na visokim mjestima. Mali prozor, malo mjesto. Ima li više korupcije u velikim ili malim mjestima?
– To je dobro pitanje. To je pitanje razmjere. Neko ko ima malo, njega nekad možete i sa, kako bih rekao, malim iznosom kupiti. Možda je to isto neka vrsta poetske i jezičke analogije, alteracije. Korupcija je kao korozija, ona kad krene da nagriza tu intenziteta nema. Dizraeli je rekao da svaka vlast korumpira, a apsolutna vlast apsolutno korumpira. Na neki način vi i kad se iz Kalifornije prebacite na Balkan ili kad se prebacite iz Los Anđelesa u Sarajevo, vi nužno spuštate kurs i mijenjate dimenziju. U malom okviru ni korpucija ne može biti tako velika kao u velikom.
Bojana Radonjić
Foto: B. Šekularac
