ART SLAJDER
DRAGAN DRAGOJLOVIĆ: Literatura se mora vratiti životu, ne apstrakciji
Dragan Dragojlović juče se na 11. izdanju Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja predstavio knjigom poezije pod nazivom ,,Pesme” koju je u Crnoj Gori objavila Izdavačka kuća ,,Nova knjiga”.
Dragojlović je upravnik Zadužbine Iva Andrića, pjesnik, magistar ekonomskih nauka, dobitnik domaćih i inostranih priznanja. Jedno od takvih jeste uvrštavanje tri pjesme iz zbirke ,,Dozivanje Boga”, ,,Otac” i ,,Majka” u najpoznatiji irski časopis za poeziju, sa velikom međunarodnom reputacijom ,,Pjesnička revija Irske” kao jedinog predstavnika Balkana.
Ove godine, u martu, Zadužbina Iva Andrića je proslavila 40 godina postojanja. Koliko je bilo teško ili možda lako za tih 40 godina očuvati Andrićevo djelo?
– Zadužbina je, kao i sve u bivšoj zemlji, istrpjela što smo morali istrpjeti, inflacije i drugo. Zadužbina je imala sreću da je uvijek imala ponekoga ko se i u ekonomska pitanja razumijevao, tako da je to uspjelo da se sačuva. Andrić je kao pisac vrijedan, tako da je čitan uvijek, nezavisno od vremena. Mnogim ljudima u svijetu koji malo znaju o Balkanu ili imaju pogrešne predstave o nekoj tamo turskoj zabiti Andrić je bio najbolji da shvate unutrašnju ljepotu i protivrječnost tla i ljudi koji tu žive i da shvate odakle proističu ti problemi. Andrić u svom djelu nikoga nije direktno osuđivao, ni naciju ni vjeru. Andrić je govorio jednostavno činjenice koje su bile na tom prostoru. Kada imate pokvarene gospodare, onda nikada ne mogu svi da budu u istoj poziciji. Ako pišete o tom životu, morate pisati o tome kako jeste. To ne znači da je onaj ko je gospodar lošiji kao čovjek od raje, ali raja svakako loše živi ako ima gospodara nego sam gospodar. Andrić je bio zaista čovjek sa tim iskustvima i prirodnim darom, mogućnosti da zapazi to i tako sjajno opiše. Šta to pokazuje? Da je Andrić danas čitan od Brazila do Koreje i Japana. On je pisac koji se čita i tamo gdje je sasvim drugi civilizacijski kontekst. Kakve veze u Japanu ima to što smo mi ovdje živjeli, tukli se, ratovali? Nikakve, ali Andri’ u djelima ima tu suštinu života. Čovjek u bilo kojoj zemlji da živi, to razumije i to je veliki pisac. Zadužbina je imala tu sreću da je on osnovao nju svojim testamentom i da ona funkcioniše stalno nastojeći da Andrićevo djelo plasira, da uspjeva u tome sa svoje strane i da čini ono što je on zavještao, da dodjeljuje nagradu za najbolju knjigu priča ili jednu priču, imamo i časopis koji izlazi više od 30 i nešto godina, Zadužbina štampa sve što je preostalo nepublikovano od Andrićeve zaostavštine i ono što ljudi, naučnici, istraživači koji se bave Andrićem nađu. Mi danas imamo ljude koji su otkrili u arhivama ponešto što se nije dosad znalo. On je bio diplomata, tako da njegovo djelo je u punoj mjeri poznato, ali o njegovom životu još se nađu poneke nove stvari.
Pisali ste o iseljeništvu, iseljenicima, doduše jugoslovenskim, ali ipak šta mislite o današnjim iseljenicima iz Sirije? Kako vidite taj problem?
– Iseljeništvo je vječna tema otkad postoji čovjek na zemlji. Ja sam živeći u Australiji i putujući kasnije po svijetu vidio te naše iseljenike iz ratnog i poratnog vremena, vidio tragiku tog našeg čovjeka koji je tamo, neko što je morao, neko što je tražio bolje uslove za život, neko što je htio to iz ovih ili onih razloga, ne ulazeći u to, najmanje osuđujući to. Jednostavno imate ljudi koji u prvoj generaciji shvataju da su se otkinuli od svog stabla. Utjeha je što tamo možda više zarađuju ili bolje žive ili se ne plaše rata. Kad je bio raspad Jugoslavije, oni su bježali od rata. Ono što je problem za neke od njih jeste da tamo kad dođu onda vide kakva je njihova država mogla biti da je bilo pameti i sreće. I dan danas ljudi, ja govorim o Srbiji, naravno, ali isto i za Crnu Goru, svaka na svoj način je zemlja u kojoj ima dragocjeno mjesto za život, samo treba umjeti i treba shvatiti da ima. Problem našeg svijeta jeste u tome što čovjek prije shvati da je negdje drugdje bolje nego da tu gdje je rođen i živi može biti dobro. Srbija je rajska zemlja u odnosu na Australiju. To je tragedija malih naroda, da se raseljavaju i gube, nestaju. Treća generacija, to je već završen posao.
Ja sam u romanima, pričama i poeziji, čak i za djecu i za mlade pisao o toj temi jer je zaista ona toliko bitna da shvate da se gube odlaskom iz svoje zemlje. Ta priča o američkom snu, da će neko postati milijarder, to je kao priča na lotu da ćete dobiti zgoditak. Igrati loto nije skupo, ali promijeniti život, napustiti svoju maticu da bi uspio, jeste. Znate šta, dok god ove naše zemlje ne postanu zemlje reda i zakona, nema sreće. Prošle godine, sin i kćerka su ostali u Australiji, kćerka je profesor antropologije na univerzitetu u Melburnu, sin je direktor Direkcije u Ministarstvu finansija u Australiji. Sin mi je rekao: ,,Mislio sam šta je problem sa Srbijom”. Sad ima to iskustvo, jer počeo je ovdje da studira ekonomiju, tamo diplomirao i kaže da problem je što Srbija nije zemlja reda i zakona, a kad to postane onda ćemo mi bježati iz Australije u Srbiju. Daj Bože da postane.
Ovo je sad nešto globalno, nesrećni ljudi u Siriji. Imamo svjetskog gospodara koji misli da može bombama da utjeruje demokratiju. Nemam riječi… Kad vidite čitav svijet, ni jedan posto ljudi gospodari nad njih 99 odsto. Naravno, ne možemo mi mali da promijenimo ništa. Znati svijet u kojem se živi je prvi korak ka samopomoći i gubljenju iluzija. Dati veliku cijenu napuštajući svoj zavičaj, svoj identitet, jezik i porijeklo da bi živio radeći krvavo u odnosu na ovdje. Nama niko kad ode odavde neće reći kako tamo radi, kako živi. Neprijatno je to, je li?
Kako vidite književnost danas?
– Jedino što ne možeš je da natjeraš čitaoce da čitaju ako to ništa ne veže njih. Literatura se mora vratiti životu, ne nekoj apstrakciji. Moje iskustvo, pošto sam prošao sve i nisam poklekao, nema provincije. Provincija je samo u nama, ne u prostoru i teritoriji. I najmanji atač je dio cjeline i svijet bez tog dijela nije kompletan. E sad, što nekome u tom svijetu odgovara da nas sve pravi da smo niko i ništa, to je druga priča. Ali, zato moraš da shvatiš svijet. Pisci ne moraju da budu ono što je nekad bilo, obrazovani, da uče. Pisci moraju pisati o stvarnosti života na svoj način o svom vremenu da bi čitaoci imali razlog da ih čitaju. Podgorica mora pisati o sebi. To je njen identitet, a ne, kako se piše u Njujorku. Drugačije je pisati o svom. Nas male uče kako da što prije prestanemo da budemo to što jesmo. Svijet je činjenica, trebaju svi koji nešto znaju da razmisle o svijetu u kojem žive, o tim ljudima i to je jedini spas za budućnost čovječanstva. Bez toga, ne znam kako ćemo svi završiti, hoćemo li svi jednog dana postati izbjeglice.
Bojana Radonjić
Foto: Radio Trebinje-Novosti.rs
