Na današnji dan 1821. godine rođen je u Parizu pjesnik, utemeljivač modernizma Šarl Bodler.
Čudna je sudbina pjesnika Bodlera, govorio je Jovan Hristić.
– U svoje vrijeme nije bio shvaćen, niti prihvaćen, najmanje je bio slavan. Ali kako je vrijeme odmicalo, njegova poezija je bila sve uticajnija. Iz nje je ponikao simbolizam… Njegov uspon ne prestaje, njegova savremenost je svevremena. Andre Žid je nesumnjivo bio u pravu kada je rekao: ,,Moda prolazi, kritičari isto tako, Bodler ostaje” – rekao je Hristić.
Za ,,Cvijeće zla” Bodler je kazao – ,,U ovu knjigu stavio sam cijelo svoje srce, svu svoju nježnost, svu svoju vjeru, svu svoju mržnju”.
Albatros
Cvijeće zla II
Dokoni mornari od zabave love
često albatrose, silne morske ptice,
na putu nemarne, tihe pratilice
lađa što nad ljutim vrtlozima plove.
Na daske od krova spuste ih sputane.
Kraljevi azura, nevješti, zbunjeni,
bijelim i ogromnim krilima skunjeni
mašu k’o veslima na obadve strane.
Maločas prekrasan, a sad smiješan, jadan,
krilati se putnik bori s okovima;
s lule jedan mornar duva mu dim gadan
u kljun, drugi mu se ruga skokovima.
Tom knezu oblaka i pjesnik je sličan;
on se s burom druži, munjom poji oči,
ali na tlu sputan i zemlji nevičan,
divovska mu krila smetaju da kroči.
Čitaocu
Glupost, ludost, škrtost, poroci i mane
duh nam opsjedaju i kinje nam tijela,
pa gajimo grižnju zbog nečasnih djela
kao što prosjaci svoje vaške hrane.
Uporno griješimo, a kajanje naše
podlo je, i za nj još tražimo platu,
zatim se ponovo valjamo u blatu
ko da ružne suze sramotu opraše.
Satan Trismegista* na uzglavlju vraga
duh nam uspavljuje, zavodi i čara;
Pod vještim prstom tog alhemičara
čelik naše volje topi se bez traga.
Svim našim kretnjama Đavo daje maha!
Privlače nas stvari gnusne i najniže,
svakog dana paklu za korak smo bliže,
kroz smrdljivu tamu gazimo bez straha.
Ko što bijedni bludnik i nakaza stara
grize prostitutku dojki nisko palih,
hvatamo u letu zadovoljstva, pa ih
cijedimo ko kašu iz truloga nara.
Milioni crevnih glista, čopor ludi
demona vršlja nam po mozgu usahlom;
Ko ponorna reka, sa svakim udahom
i smrt nam se muklo uliva u grudi.
Himna ljepoti
Stižeš li s nebesa il’ iz večnih tama,
Ljepoto? Tvoj pogled, svijet i krcat tminom,
izmešano sipa zlo i dobro nama,
pa te zato mogu porediti s vinom.
U tvom oku sunce zalazi i sviće;
Kao burno veče ti odišeš zrakom;
Usne ti amfora, a poljupci piće
što heroje slabi, djecu čini jakom.
Iz bezdana kroči, il’ sa zvezda pade?
Uz tvoj skut se udes mota kao pseto;
Nasumce rasipaš radosti i jade,
vladajući nad svim, nehajna za sve to.
Po mrtvima gaziš i rugaš se njima;
Pod nakitom tvojim i groza je ljupka,
a porok, taj dragulj najdraži međ svima,
po stomaku tvome zaljubljeno cupka.
Ozareni smrtnik leti tvojim tragom,
svetiljko, i kliče: Blagoslov tom plamu!
Dahtavi ljubaviik povijen nad dragom
sliči samrtniku što miluje jamu.
Sa nebesa ili iz pakla, šta mari,
Ljepoto! Grdobo grozna i prokleta!
Ako mi tvoj pogled, osmijeh i sve čari
šire vrata dosad nepoznatog svijeta!
Obožavam te
Obožavam te kao nebo noću,
O! Posudo tuge, tu tvoju mirnoću,
ljubim te sve više što mi bježiš dalje
čak i kada mislim da te tama šalje.
Da bi ironično razmak povećala
što ga je do neba već priroda dala
u divljem naletu nasrćem i skačem
i k’o crv lešinu ne bih dao jačem!
I meni je draga u očaju slijepom,
čak i ta hladnoća što te čini lijepom.
drugi prevod
Ja te volim kao noći drugo lice,
o posudo tuge, o ti ćutalice,
i sve više tvoj sam što bježiš od mene,
i s podsmjehom većim, sazvežđu, opsene,
umnožavaš prostor koji mi razdvaja
opružene ruke od plavih beskraja.
Polazim u napad, na juriše tmurne,
kao na leš dragi kad zbor crva jurne,
i sve obožavam, o zvjeri svirepa!
i hladnoću kojom većma si mi lijepa!
Ona i kad hoda pleše
Cveće zla XXVII
Ona i kad hoda, pleše i sva zrači,
njišuć lelujavu, sedefnu odjeću,
nalik na dugačke zmije, što ih vrači
na vrhu štapova u taktu okreću.
Ko što su pustinjsko nebo i oluja
hladni naspram ljudskog stradanja i plača,
il ko duge mreže okeanskih struja
– tako ravnodušno i sporo korača.
Oči su joj kao brušeno kamenje,
u tom čudnom biću povremeno sijevne
anđeo zapleten s tijelom sfinge drevne,
Sve je tu dijamant, zlato i plamenje:
Blista, poput zvijezde zalud ožežene
hladno veličanstvo nerotkinje-žene.
Veze
Cvijeće zla IV
Priroda je hram gdje mutne riječi slijeću
sa stubova živih ponekad, a dolje
ko kroz šumu ide čovjek kroz simbole
što ga putem prisnim pogledima sreću.
Ko odjeci dugi što daljem se svode
u jedinstvo mračno i duboko što je
ogromno ko noć i kao svjetlost, boje,
mirisi i zvuci razgovore vode.
Neki su mirisi ko put dječja svježi,
zeleni ko polje, blagi ko oboje,
– drugi iskvareni, pobjednički, teži,
što u beskraj šire prostiranje svoje,
kao ambra, mošus, tamjan, raskoš njuha
koji pjeva zanos čula nam i duha.
drugi prevod
Priroda je hram, sa živim drvoredom
stubova kroz koje mutni šapat kola;
Čovjek se tu kreće kroz šumu simbola
što ga odsvud prate usrdnim pogledom.
Kao što se odjeci, ploveć kroz prostore
stapaju, daleko, u tamnoj punoći
široj od svetlosti i dubljoj od noći,
miris, zvuk i boja takav savez tvore.
Izvor: poezijanoci.com/opusteno.rs
Foto: WordPress