KOLUMNE
PRINC I DRUGE BAJKE: Normalni ne idu u pomodne noćne klubove
Piše: Mirjana Bobić – Mojsilović
Za sve moje drugarice, poznanice, prijateljice i čitateljke, za sve djevojke koje imaju preko trideset godina, važno obavještenje:
Princa, genijalca, čovjeka svog života, muškarca koji bi mogao da vas voli, da sa vama gradi neku lijepu priču, da sanja budućnost, čovjeka koji bi sa vama mogao da sadi paradajz na Kosmaju, i da zajedno sa vama, ako treba, drži dijetu, muškarca koji ima ambicije i nije frustriran, očajan, ili duboko depresivan, iskompleksiran i naložen na debljinu svog novčanika, zlatni premaz svoje platne kartice, debljinu guma svog automobila idruge muškarce slične sebi sa kojima se takmiči i pred kojima se dokazuje i pokazuje, nećete nikada pronaći u pomodnim noćnim klubovima. Normalni tamo ne idu.
Pošto sam prije neko veče slučajno zašla sa prijateljima na jedno takvo mjesto,
iako je bila neopisiva gužva – vidjela sam pustinju: devedeset odsto mladih djevojaka koje traže svog princa iz bajke, igrajući u ritmu muzike, nekoliko sredovječnih majkemi tajkuna koji na njih pare oči, i pet odsto najboljih drugova savremenih Pepeljuga koji takođe cupkaju u ritmu muzike, očekujući da se desi nešto veliko. Majkemi tajkuni, takođe cupkaju. Cupkala sam i ja, jer tako treba. Poslije jedne čaše kisele vode, pobjegla sam glavom bez obzira.
Do kuće sam razmišljala ne o tome kako sam ja zalutala na takvo mjesto (jer svakom može da se desi da zaluta), nego gdje su ti prinčevi, i kako će bilo koja od tih djevojaka na takvom mjestu da pronađe svog genijalca. Kad matorci cupkaju na takvim mjestima, pitam se, kako se ne osjećaju staro? Kako sami sebi nisu smiješni? Kako tim djevojkama nisu smiješni?
Jer, pravi frajeri nisu u klubovima. Genijalci se sreću na fakultetu, u školi, na poslovnom sastanku, na ulici, u planinarskom društvu, u knjižari, na izložbi, u pozorištu. U biblioteci. U lokalnoj samoposluzi. Oni šetaju svoje pse u parku. Oni trče tamo gdje trči sav normalan svijet. Ili idu u lokalnu teretanu. Idu na pijacu. Sjede poslije radnog vremena u lokalnom kafiću. Nisu svake večeri u kafani. Ne voze automobile od sto hiljada evra, i imaju prijatelje iz gimnazije, i sa studija.
Ne znam šta ćete vi da radite, ali evo, ja krećem sa mojom kucom u šetnju u park, koji se nalazi pored biblioteke – usput prolazim pored lokalnog kafića, teretane i samoposluge! A kad padne veče, odoh na otvaranje izložbe, pa na jedan koncert u crkvi, poslije koga ima i prigodan koktel.
Vraćam se kući prije dvanaest, jer, kao što je poznato, u ponoć se pretvaram u žabu.
Izvor: All Me
