MAGAZIN SLAJDER
SABRIJA VULIĆ U OGLEDALU: Nikada nisam zadovoljan ostvarenim, što često pritiska, ali i tjera da budem bolji
Foto: Sergej Zabijako
Današnji gost rubrike MNE magazina ,,U ogledalu” Sabrija Vulić cijenjeni je voditelj, rukovodilac odjeljenja za promociju programa RTCG, šef press pula crnogorske evrovizijske delegacije i umjetnički direktor Međunarodnog TV festivala u Baru.
Njegovo djetinjstvo obilježili su muzička škola i autobuska stanica u Kotoru, gdje su radili njegovi majka i otac i gdje je, upravo u muzičkoj školi zaradio prvi honorar kao klavirštimer Tonija Vrbaneca, zatim igranje fudbalskih mečeva u kojima su se sastajale pjaca protiv pjace i slomljeni izlozi nakon toga. Džim Morison bio je idol njegove mladosti i upravo pjesma Vulićevog života jeste ,,People are strange”.
U poslu insistira na odgovornosti. I sam vrlo zahtjevan prema sebi, kaže da nikada nije zadovoljan ostvarenim, što zna često da pritiska, ali i da tjera osobu da bude još bolja. U ljubavi insistira na povjerenju, razumijevanju i fleksibilnosti.
Vulić je ovu fotografiju duhovito prokomentarisao sa ,,Kotor osamdesetih, kosa crna, a stomaka nema”
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Na Kotor, na Muzičku školu u kojoj je radila moja majka, na Autoboku gdje je tata radio a to su mjesta gdje sam sa njima provodio mnogo vremena. Podsjeća me na moje drugare iz kotorskog Starog grada, na ,,legendarne“ utakmice pjaca protiv pjace, na slomljene izloge zbog tog istog fudbala, na miris hljeba iz prodavnice tete Ljubice i slatkiše kod Mimija, na nemaštinu, ali sreću, bezbrižnost i radost.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Sjećam i to veoma dobro. Kako je majka radila u Muzičkoj školi, tokom ljeta dolazio je u Kotor iz Beograda jedan sjajni klavirštimer Toni Vrbanec. Znaju ga, ja mislim, svi muzičari sa prostora ex Jugoslavije. I čiko Toni me angažovao da mu pomažem oko štimanja klavira, a to je značilo kad on otvori klavir ja moram da ga očistim od prašine i pripremim za štimovanje. Vremenom sam došao do toga da sam i žice mijenjao. Od njega sam dobio prvi honorar, a kako sam ga potrošio, ne sjećam se. Obično je to tako u životu, pamtite kako ste ih zaradili, a lako odu.
Na čemu insistirate u poslu?
– Na odgovornosti u prvom redu. Naš posao je ipak kreativan, ali zasnovan na činjenicama. Priznajem da sam često u kreativnom neredu kako u poslu, tako i u životu, ali sam, sa druge strane, strašno zahtijevan, najviše prema sebi samom. Nikada nisam zadovoljan sa ostvarenim i to zna često da pritiska, ali vas i tjera da budete još bolji.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Moj omiljeni film je ,,Let iznad kukavičjeg gnijezda”, ogroman sam fan Džeka Nikolsona. A knjiga je mnogo. Ako bih morao da biram, neka to bude Heseov ,,Sidarta”.
Koje jelo najviše volite?
– Nisam gurman i zbog toga se često ljutim na sebe. Zavidim ljudima koji uživaju u hrani. Meni je nekako najvažnije da je ,,pun stomak”. Ipak, musaka je ta na koju se ,,palim”.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Povjerenje, razumjevanje, fleksibilnost. U ljubavi, kao i u životu, često dolazi do suprostavljenih stavova. E tada ljubav treba da pobjedi, a ljubav je u tim situacijama upravo ovo što sam nabrojao na početku.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Džima Morisona. On je idol moje mladosti. Muzičar, pjesnik, buntovnik, šoumen, idol generacije. Jednostavno, neponovljiv u svakom pogledu.
Vulić sa suprugom u Kopenhagenu
Putovanje koje pamtite?
– Bilo ih je mnogo. Teško je izdvojiti. Možda Malta gdje sam prvi put boravio u inostranstvu, možda Izrael koji me fascinirao, Barselona koju obožavam. Ona evrovizijska putovanja, za koja me mnogi prozivaju, moram priznati, da brzo zaboravim, jer tamo se samo radi, radi, radi i nervira.
Pjesma Vašeg života je?
– ,,People are strange” od ,,The Doors”-a i već pomenutog Džima Morisona. Mogu da je slušam ,,do besvijesti”.
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva
