MAGAZIN PREPORUKA
NA DANAŠNJI DAN: Rođen Miodrag Petrović Čkalja
Foto: Mitar Mitrović / RAS Srbija
Miodrag Petrović je rođen na Svjetski dan šale, 1. aprila 1924. godine u Kruševcu, a još kao dijete dobio je nadimak po kome ga je publika upamtila.
Naime, jednom prilikom je išao na pecanje sa drugovima iz škole i tražio je da mu dodaju štap. Tačnije – čaklju. Ipak, umjesto te riječi, Miodrag Petrović je izgovorio Čkalja.
Prema Čkaljinom ličnom svjedočenju, njegov prijatelj, izvjesni Jeftić, počeo je tako da ga zove, a ostala djeca u društvu su veoma brzo prihvatila nadimak jer je Miodrag „bio mršav i osušen poput grane“. Jeftić nije ni slutio da je smislio omiljeni nadimak svih budućih generacija na prostoru bivše Jugoslavije, piše 24sata.rs.
Čkalja je u rodnom Kruševcu završio gimnaziju, gdje je i počeo da se bavi glumom, na dramskoj sekciji.
Poslije rata i demobilizacije upisao je studije veterine u Beogradu, ali i nastavio da se bavi glumom u KUD ,,Ivo Lola Ribar”. Od 1946. godine počinje njegova popularnost učešćem u radijskoj emisiji ,,Veselo veče”.
Prvu seriju, koja se emitovala na Televiziji Beograd, snimio je 1959. godine – „Servisna stanica“. Ovdje se proslavio tumačeći lik kuvara Jordana. U pozorištu, između ostalog, igrao je u predstavi „Bog je umro uzalud“ (snimljen i film) i antologijskoj komediji Dragutina Dobričanina „Zajednički stan“ (kasnije je snimljena i TV verzija).
Ostvario je veliki broj uloga u popularnim TV serijama kakve su ,,Servisna stanica” (1959), ,,Ljubav na seoski način” (1970), ,,Kamiondžije” (1972), ,,Vruć vetar” (1980), kao i u filmovima ,,Orlovi rano lete” (1966), ,,Bog je umro uzalud” (1969), ,,Paja i Jare” (1973), ,,Avanture Borivoja Šurdilovića” (1980) i ,,Kamiondžije ponovo voze” (1984).
Umro je onako kako je i rođen, 2003. godine u nemaštini.
– Ja sam još kao dječak od svoje petnaeste godine znao šta ću biti i šta moram biti. Ta sirotinja koja me je okruživala sa svih strana koja se nikad nije žalila na svoju nemaštinu, te sedeljke uveče ispred kuće, šala i smijeh koji su se orili iz tih praznih stomaka, to je bila najbolja škola za mene. Onda sam se zarekao da ću učiniti sve u životu da bih jednog dana mogao tim ljudima priuštiti malo radosti, malo životnog veselja. Da bar za trenutak zaborave ko su, šta su i šta ih čeka poslije toga – pričao je Čkalja.
Foto: Privatna arhiva/RAS Srbija
Dobio je nagradu za životno djelo ,,Car Konstantin” i tom prilikom rekao:
– Da sam u Americi, i da sam primio ovako veliku nagradu zahvalio bih se, prvo, svojoj ženi, pa djeci, pa tašti, zatim producentu i reditelju. Ali, pošto sam, srećom, u svojoj dragoj zemlji Srbiji, zahvaljujem se, prvo, svom šefu samoposluge što mi, ponekad, odvoji penzionersku kosku, pa komšinici u baraci koja mi ostavi mlijeko ispod tezge, pa mom poštaru koji mi uvijek, na vrijeme sa zakašnjenjem, donese penziju. Da nije bilo njih, ne bih bio ovdje – rekao je tada Čkalja.
Njegov sin Čedomir Petrović, i unuka Jovana takođe su glumci.
U jednom od posljednjih intervjua izjavio je da 20 godina nije kupio nove cipele, te da mu teško pada što njegovi sin i kćerka, i pored izvanrednih glumačkih talenata, nemaju posla. U retkim intervjuima koje je davao u posljednjim godinama svog života, kritikovao je vlast i isticao da najviše strahuje za mlade.
– Važno mi je da moja i sva druga djeca rade. Da ne odu u inostranstvo, da se ne rasture porodice, da se pokrenu sada prazne fabrike, da moja djeca i djeca ove zemlje mogu da žive. Navikao sam da živim u slobodnoj zemlji, da mi sve bude jasno, da se ničega ne plašim. Da putujem slobodno i svuda. Da dođem na granicu, izvadim pasoš, pokažem i da mi carinik otpozdravi – rekao je on.
Izvor: 24sata.rs/Blic
