KOLUMNE
DJETINJSTVO: Naša djeca rastu s sigurnosnim povocem oko vrata
Piše: Džulija Park Trejsi
Odrasla sam u porodici sa petoro djece. Odrasli smo prevozeći se nagurani na zadnjem sjedištu karavana, svi petoro bez auto sjedišta. Nismo pili multivitamine i provodili smo ljeti sate u bazenu bez ikakvih zaštitnih faktora. Nismo imali ne samo porodičnog ljekara nego nikakve preventivne i sistematske preglede kada smo bili mali. U bolnicu smo odlazili samo ako bi smo imali neku ozbiljniju povredu. Kada bi smo bili prehlađeni, ostajali bi kod kuće i ležali na kauču dok nam ne bude bolje, i gledali sapunice i kvizove. Kada bi smi imali grip iskašljavali bismo šlajm i pljuvali ga u sudoperu. Ako bismo pali i razbili usne ili bilo šta drugo, dobijali smo kockicu leda umotanu u krpu da njom riješimo problem. Postoji jedna stara izreka da dok ne porastemo moramo pojesti kilogram prašine, i naše djetinjstvo je bilo baš takvo. Uz to, izgleda da je trebalo odrati baš dosta kože sa koljena i zalomiti mnogo noktiju.
Krajem šezdesetih i ranih sedamdesetih već su nastale neke promjene u podizanju djece. Naše majke nisu dojile, a mi smo učili da hodamo u ortopedskim cipelama, što nije bilo lako i veoma je boljelo, a one bi kasnije završile ofarbane u bronzu kao ukras na kaminu. Nije bilo autosjedišta, majke su djecu držale u krilu tokom vožnje ili se koristila ležaljka za automobile. Još uvijek nije bilo pelena za jednokratno korišćenje i majke su i dalje prale pelene. Znam da smo na dvije nedelje dobijali cijeđenu pomorandžu jer je pedijatar tako rekao majkama, da je to baš dobro.
Roditelji tada nisu brinuli o djeci jer su svi roditelji bili slobodni da izgrde bilo čije dijete ako se ono ne ponaša kako priliči.
Nijedan od mojih rođaka nije išao u predškolsku ustanovu iz prostog razloga- ona nije postojala. Sa pet godina, odlazila sam u obdanište u popodnevnim satima, tri bloka dalje. Roditelji nisu brinuli šta djeca rade okolo, jer su svi pazili svu djecu. Svuda ste išli sami, sem što je postojala studentska patrola na pješačkim prelazima oko škola, čiji je zadatak bio da pomogne djeci da pređu ulicu.
Na drugim pješačkim mjestima, nije nam bio problem da pređemo ulicu bez pješačke patrole.Čak smo uživali da ljeti bosi gazimo po bijelim trakama i pješačkim zebrama jer je tamo bilo prijatnije za naša bosa stopala nego na pregrijanom asfaltu. Da, i u centar grada smo išli bosi.
Naravno da se dešavalo da zaradimo parče stakla ili trn u stopalu, i tada bi mama bila glavni doktor koji pincetom vadi uljeza, dok mi zapomažemo ležeći na krevetu. Ako bismo se povrijedili u školi bila je tu medicinska sestra u bijeloj uniformi. Niko nije zvao hitnu pomoć. Kad bismo otišli u kamp, školu ili na neku sportsku aktivnost svi su znali osnove prve pomoći i niko nije paničio ni zvao hitnu pomoć sem ako zaista nije bila neophodna. Ali ovo umijeće pružanja prve pomoći otišlo je u istoriju zajedno sa ostavljanjem mlijeka ispred kuće i karticama za mesara.
Kada sam imala časove muzike u centru, većinu vremena sam tamo odlazila biciklom, rijetko kada bi me vozili roditelji. Ni u školu nisam išla autobusom, sve dok se nismo preselili na selo. Čak ni sa sela me nisu vozili, sem jednom kada sam propustila autobus pa su morali, ali sam taj dan dobro zapamtila i više nikada nisam sebi dozvolila da budem toliko glupa da zakasnim na bus.
Sa realnim posljedicama, koje smo snosili za pogrešno urađene stvari, shvatili smo da je lakše i mudrije raditi stvari na pravi način.
Danas naša djeca rastu sa sigurnosnim povocima oko vrata kojima mislimo da ih držimo podalje od opasnosti. Umjesto toga, drže ih podalje i od života ali i od emotivnog razvoja i nezavisnosti.
Danas, i ja sam roditelj, podigla sam svoje tri ćerke i dva pastorka, i svjesna sam da su se stvari drastično promijenile. Kaciga se nosi za skoro sve aktivnosti. Još malo pa će vam trebati dozvola da ih izvedete napolje. Morate da budete spremni da u svakom času pozovete hitnu pomoć.
Često poželim da moja djeca imaju istu slobodu kretanja kao ja u djetinjstvu. Da voze bicikl gde god požele, da i po mraku trče bez bojazni da će biti kidnapovani od strane nekih ljudi u famoznom kombiju. Sa druge strane, drago mi je što se vodi računa o bezbjednosti djece, jer povrede nisu šala, i svaku povredu je bolje izbjeći nego zaraditi.
Ali, osjećam da su sigurnosni povoci na kojima držimo djecu dalje od nevolja ali i života – nikad kraći, i da to može djeci samo da škodi u daljem razvoju i osamostaljivanju.
Ja ću i dalje za svoje detinjstvo govoriti “dobra stara vremena” – jer da, bilo je dosta pogrešnih stvari u svijetu tada; ali neke su bile dragocjena iskustva ili dobre lekcije. Mislim da je u redu da djeca iskuse više slobode i da žive malo više bez nadzora. Nadam se da ću dočekati da makar moji unuci uživaju u slobodnom djetinjstvu kakvo sam ja imala.
Prevela: Jasmina Jovanović
Izvor: Babble/detinjarije.com
