ART SLAJDER
ŽAKLINA OŠTIR: Tek me čeka uloga na koju ću biti najponosnija
Glumica Žaklina Oštir, nakon velikog uspjeha filma Agima Sopija ,,Agnus dei” u svijetu, u petak će se pokloniti publici u KIC-u ,,Budo Tomović”.
Ulogu Marije, kaže za MNE magazin, branila je jakim razlozima koje je pronašla u sebi.
Objašnjava da su joj priznanja za najbolju glumicu, koja su joj uručena na respektabilnim festivalima Maverick Movie Festivalu i Filmskom festivalu Legends of Hollywood u Americi, donijela to da bude primijećena od ljudi iz filmske mašinerije. Kaže da je njoj dovoljna potvrda da to što radi, radi ispravno, a da o ostalom ne razmišlja.
Najboljom glumicom proglašena je i u Nju Delhiju, u kojem je boravila u decembru, što joj je u februaru donijelo poziv od strane vlade Šri Lanke da ih posjeti.
Razgovor o ulozi Marije u filmu ,,Agnus dei” iskoristili smo i da je pitamo o zanimljivom životu koji joj je darovao bogatstvo duha, studiranju u Sarajevu, Beogradu, o Crnoj Gori, o ulozi na koju je najponosnija i narednim projektima.
Nagrada za najbolju glumicu uručena joj je i u Nju Delhiju
Osvojili ste priznanja za najbolju glumicu za ulogu Marije u filmu Agima Sopija „Agnus dei“ na Maverick Movie Festivalu i na Filmskom festivalu Legends of Hollywood. Što su Vam ona donijela, s obzirom da dolaze sa područja najveće filmske industrije svijeta? Da li sada postoji interesovanje za Vaš angažman u Americi?
– U samom Los Anđelesu ima mnogo filmskih festivala i ja sam zapažena tek na tri od njih (na jednom sam ostala samo na nominaciji, što ipak nije malo), to svakako ne znači i automatski angažman. I samima nam je poznato da u LA-u ljudi žive godinama i bore se za angažman, ili da bar budu primijećeni od strane producenata, ili bilo koga iz filmske industrije. Mnogi od njih nikada ne dobiju priliku. Mene su primijetili neki ljudi iz te mašinerije i meni je dovoljna potvrda da to što radim, radim ispravno, a o ostalom ne razmišljam.
Po čemu je uloga Marije karakteristična?
– Mislim da je ono što je taj film preporučilo svijetu (dobio je 67 nagrada širom svijeta, do sada), a samim tim i moja uloga, zapravo jaka priča, koja je uz to univerzalna, a na kraju, ili na početku, istinita. Ne mogu reći da je lik koji igram u tom filmu najpozitivniji, ali sam ga ja branila jakim razlozima, koje sam pronašla u sebi. Čovjek je, nažalost, zbog povrijeđenog ponosa, ili nemogućnosti da ima ono što želi, u stanju da napravi mnogo loših stvari, pa i svojim najvoljenijima.
Životni put Vas je vodio kroz zemlje bivše Jugoslavije, a potom i svijet. Rođeni ste u Srbiji, Smederevu, vučete korijene iz Slovenije, studirali ste na Fakultetu za dramske umjetnosti u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu, diplomirali u Srbiji, u Beogradu, živite više od 30 godina u Crnoj Gori, a film koji ste snimili na Kosovu donio Vam je dvije nagrade u Americi. Što Vam je takav životni put darovao pored, sasvim sigurno, bogatstva duha?
– Ukoliko niste spremni i otvoreni da učite i radite na sebi, ni takav, ni bogatiji životni put vam ne može donijeti ništa, ostaćete mali i zatvoreni! Da, u pravu ste, prije svega dozu duhovnosti, na kojoj neprestano radim, ili bar pokušavam raditi. Zatim tu su i različite kulture, navike, nacionalnosti, različita prijateljstva, prilagođavanja, neprestano počinjanje iznova… Mnogo toga, što, ukoliko stavite u funkciju svog života, može donijeti upravo onaj vid bogatstva koji ste pomenuli u pitanju. Takva različita iskustva vas mogu dovesti u sklad sa samim sobom. Ako znate šta sa sobom uopšte želite i da li želite.
Zbog rata morali ste da se preselite iz Sarajeva u Beograd i tamo dovršite studije glume. I to je, čini se, i pored nesrećnih okolnosti, opet donijelo bogatstvo iskustva, jer ste imali priliku da studirate u dva različita grada. Što je to bilo zajedničko za rad u klasi Miralema Zupčevića i Nenada Dizdarevića u Sarajevu i za rad u Beogradu, a po čemu su se sistemi glume razlikovali?
– Ja sam svoje studiranje produžila za godinu dana, u odnosu na moju klasu (nisam bila jedina), a oni koji me poznaju i znaju čitavu priču, te je rat dodatno omeo završetak mojih studija. Uz to sam morala na četvrtoj godini studija, do čijeg mi je kraja bio ostao jedan i po ispit i diplomski, polagati prijemni ispit, da bih uopšte mogla doći u obzir da akademiju završim na FDU u Beogradu. No, imala sam sreće, pa mi je profesor Bajčetić bio naklonjen i kod njega sam diplomirala, ali sam zapravo studiranje nastavila pod nadzorom profesora Bore Stjepanovića, koji je bio profesor na sarajevskoj akademiji i jedan od njenih osnivača, te tako osim velike razlike u predmetima, koje sam morala polagati, što se glume tiče, nisam osjetila veliku razliku. To mi je i pomoglo, jer je njegov pedagoški pristup bio malo drugačiji nego kod profesora Zupčevića i Dizdarevića, pa sam od njega naučila dosta toga, a i njegova pedantnost u radu je doprinijela mojoj ličnoj disciplini, koja mi je kasnije u poslu mnogo značila. Mogu biti zahvalna za takav sudbinski slijed, zapravo.
Za svoj diplomski rad u najtežoj, kako mnogi glumci smatraju, formi monodrami, za djelo ,,Sol Sarfati” dobili ste nagradu na Festivalu glumca u Nikšiću. Šta Vas je opredijelilo da tada odaberete Crnu Goru kao mjesto u kojem ćete živjeti?
– Za mene je to bio logičan izbor. Vratila sam se na mjesto odakle sam krenula. Osnovnu i srednju školu sam završila ovdje, tu su bili porodica, nekoliko prijatelja i pozorište koje je trebalo kadrove. U tom periodu sam i imala snove o tome da ću nešto promijeniti. Neki drugi ljudi su ispunili dio mojih snova, a ja sam zadovoljna, jer su se ipak velike stvari desile u našem teatru, pa iako nisam ja direktno zaslužna za to.
Koju svoju pozorišnu ulogu biste izdvojili kao nešto na što ste najponosniji?
– Ponosna sam na sve svoje uloge, i na one dobre i na one koje su manje dobre, jer znam da sam uložila u njih najviše što sam u tom trenutku bila u stanju i da sam ih radila iz srca. No, ne treba se osvrtati unazad, treba ići naprijed! Ima još uloga koje treba odigrati, pa je moguće da me tek čeka ta na koju ću biti najponosnija.
Koji su Vaši naredni projekti?
– I ja bih voljela da znam, koji su moji naredni projekti! Šalim se, ali Vam zaista, u ovom trenutku, ne mogu odgovoriti na pitanje. Vjerovatno me čekaju neke uloge da ih odigram, a kada dođe vrijeme i znaću koje su to. Svakako ću biti ponosna na njih, pa koje god da budu!
Bojana Radonjić
Foto: CNP
