MAGAZIN SLAJDER
DUŠAN KOVAČEVIĆ U OGLEDALU: Jedino iz pozitivne energije može proizići valjano djelo
Današnji gost rubrike ,,U ogledalu”, glumac Dušan Kovačević, prije dva dana proslavio je 35. rođendan. Rođen je u Podgorici gdje je završio gimnaziju i nižu muzičku školu, a na Cetinju Fakultet dramskih umjetnosti u klasi profesora Bora Stjepanovića. Bio je jedinac, pa ga djetinjstvo asocira na toplinu, ljubav, igru i beskrajno povlađivanje. Kasnije je shvatio da je u životu veoma drugačije.
Pamti i posljednje putovanje sa suprugom u Portugal za koji kaže da je fenomenalna zemlja kojoj će se rado vratiti.
Prisjeća se u ovom razgovoru za Montenegro magazin i velikih riječi ,,možda i najvećeg čovjeka kojeg je upoznao”, svog prvog profesionalnog partnera Dragana Nikolića.
Pored divnih projekata, pozorišnih, filmskih i televizijskih, prihvatio se još jednog – producentskog, pa je tako odvažno stao na čelo kuće ,,Natenane production” i čvrsto vjerovao u prvi crnogorski sitkom ,,Dojč caffe” koji se prikazuje svakog vikenda na RTCG1 u 20 sati. Vjerovanje se isplatilo i već sada sitkom, u kojem tumači i glavnu ulogu Simona Separea uz ostalu izuzetnu ekipu iz Crne Gore i regiona, bilježi uspjeh u našoj zemlji i okruženju.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Asocira me na igru, ljubav, toplinu doma i beskonačno povlađivanje, jer sam bio jedinac. Sve igračke su bile moje. 😉 Kasnije sam shvatio da je u životu veoma drugačije.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Prvi honorar sam zaradio sa 13 godina, kada je trebao da se iskopa kanal za struju jednom komšiji na selu. Sjećam se da smo dobili po 40 DM, što je u to vrijeme bilo veoma solidna suma i potrošio sam ih sa drugarima na koka-kolu.
Na čemu insistirate u poslu?
– Na posvećenosti, koncentraciji, a posebno na pozitivnoj energiji, jer smatram da jedino iz dobre i pozitivne atmosfere može proizići valjano djelo, koje će i pored svih mogućih nedostataka reflektovati takvu energiju i na publiku.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Npr. ,,Srećni hodočasnik”, Mario Puzo.
Koje jelo najviše volite?
– Musaku. A i sve vrste pasti.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Ljubav.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Dragana Nikolića, koji je nas je napustio prije dva dana. Prije svega što je to možda najveći čovjek koga sam upoznao, prvi moj profesionalni partner koji me prihvatio kao mladog studenta, debitanta i na najtopliji način mi primakao legendu o jednostavnosti velikim riječima: ,,Opusti se i ja sam na početku. Svako od nas je uvijek na pečetku.” Posebnu emociju nosim prema tom čovjeku, koji će za mene, a nadam se i za mnoge druge, živjeti vječno.
Putovanje koje pamtite?
– Evo, recimo, posljednje. Portugal sa suprugom. Fenomenalna zemlja kojoj ću se rado vratiti.
Pjesma Vašeg života je?
– Au, to je baš teško pitanje, iz razloga što volim kafanu i samim tim imam nekoliko pjesama, ali ajde da izdvojim bar dvije. ,,Moj život je moje blago” od Luisa i ,,Have you ever really loved a woman” od Brajana Adamsa.
Bojana Radonjić
