KOLUMNE
JA MAHALUŠA: Nikad sponzoruša ne može biti istinski srećna
Piše: Indira Kučuk-Sorguč
Mogu ovi mediji promovirati do ludila način života sponzoruše, a to je ona treba koja sve dobije od sponzora, koja je toliko sposobna da samo treba noge dignut’ i okicama mignut’, i sve joj se eto servira. Može nam se i učiniti da je taj sistem, kroz muziku, rialitije i medije, i ušao u neki sistem normale koji se odomaćio. Mogu i mnoge žene to prihvatiti i biti sponzoruše, kao što vidimo da jeste tako.
Ali, uzalud. Nikad sponzoruša ne može biti istinski sretna. Nikad. O tome sam često i razmišljala. Znam da je svakom žensku potrebno da bude žena, a ne švalerka, da je se voli i zbog nje same, a ne zbog sisa, guzova i istetoviranih obrva, da ju se poštuje, a ne samo onako.
Ima tu svašta, pa i toga da se sponzori zaljubljuju u svoje objekte sponzoriranja, da im ispunjavaju njihove ovodunjalučke želje za nakitom, lovom, radnim mjestima i raznim „pozicijama“. No, ni to ne znači da je sponzoruša sretna.
Ona duboko u sebi zna da sreća i zadovoljstvo nisu jedno te isto. Pa ona može biti zadovoljna kad pronosa nove čizme od milju i po, ili kad zasjedne na neko rukovodeće mjesto u firmi, ali zadovoljstvo prođe za nekoliko dana. Nema sreće koja je konstantno stanje. Jok. Sreća nije vezana ni za šta materijalno, nego isključivo za nematerijalne stvari koje se ne mogu kupiti novcem, koje su stanje duha. Nije ovo šuplja za siromahe, vjerujte.
Svi smo mi stvoreni od tijela i duše. Pa ako oboje ne dobije ono što mu treba, eto ti disbalansa, eto ti histerije, depresije, muke i suza, vidljivih ili nevidljivih.
A da sam u pravu, potvrdila mi je priča koje mi je friško sama došla.
Jedna moja prijateljica radi u prilično poznatoj i medijski eksponiranoj firmi. Njena šefica je jedna prekonoćno obrazovana sponzoruša tridesetih godina, koja je jednog sponzora već ispratila na put u vječna lovišta, drugog u penziju, a s trećim se i sad voda, pošto ju je on i instalir'o na to mjesto kao iznimno stručan i deficitaran kadar. Doduše, i ovaj će uskoro u penziju, pa će valjda doći i četvrti. Upaljenih šezdesetogodišnjaka na poziciji nikad ne fali.
I ne samo da se vodala s ovim omatufljenim Jeremijama, nego je tako i diljem svijeta sklapala nove međunarodne kontakte, potrebne za euroatlantske integracije.
Na koji god je seminar otišla, okrugli sto, studijsko putovanje, ovo-ono, na svakom je maznula jedan novi vrijedan kontakt. I uopće se ne libi pred svima govoriti o tome.
U Parizu maznula ovog, u Istanbulu onog, u Briselu nekog bankara, u Madridu onog tamo i tako ihahaj.
Ona to predstavlja svojim uspjehom. Prepričava pikanterije i glorificira svoje uspjehe, kako ih ona smatra. A i zna s njima. Šta god im zatraži, oni odmah daju. Zakonito ili ne, nema veze. Zapošljavaju, plaćaju dnevnice, finansiraju karijeru, putovanja… Ma da je makar neka mačka. Ništa stvarno, nula bodova. Neprimijetna na ulici. Ali koketa, stalno ablenduje ko pokvaren semafor. Uz to i mlađa 30 godina od svojih zlatnih sponzora. Srebreni, doduše, mogu malo i mlađi biti. Zna ona da niko neće dati kao ovi zlatni od šezdeset i koju, kojima je zabremedet leći s takvim puterom.
Međutim, eto sve je dobila i dobija. Sve materijalno. Ali, nije sretna. Propila se. Cuga svaki dan. Nije lako leći s đuturumom i šaptati mu na jastuku.
Poslije te frustracije istrese na zaposlenima, drži noge na stolu. Loče na radnom mjestu. I sve to predstavlja kao nešto kul. A sve one koje nisu poput nje doživljava kao ogledalo u kojem se zrcali sva ružnoća njenog izbora.
Kolegicu koja sjedi sa njom i živi život po visokim moralnim kriterijima ismijava ko najveću budalu. Dobacuje da joj nije zlatna, niti je sapun koji će se istrošiti. Ismijava se, pita za koga se čuva. Kad ova pokuša objasniti da jednostavno ne može drugačije, da ne može zamisliti biti sa nekim koga ne voli, ko joj se ne sviđa, krene cirkus o naivnoj budaletini koja će ostati sama. Upadice tipa “dala ili ne, osušit ćeš se” i sl.
Ona je svima nama primjer kako je to put u kojem dobiješ materijalno, ali da tu nema sreće. Izgubiš sebe. Nije se lako pogledati u ogledalo nakon noći provedene s onim ko joj triput otac može biti.
Nije, dakle, sponzoruša, samo ona koja trese guzovima po „Bosni“ i „Bazenima“ u haljini dužine debljeg kaiša i daje za vožnju u mečki, novi mobitel ili kakvu tjelesnu kuru. Jok. Ima puno njihovih sestara po izboru i među takozvanom kremom.
Međutim, nesreća je ista.
Izvor: azramag.ba
