MAGAZIN SLAJDER
MAJKA TRAGIČNO NASTRADALOG DJEČAKA NA SARAJEVSKOM IGRALIŠTU: Zbog jednog šarafa mog Saliha više nema…
– On je dao gol i radovao se. Skočio je i objesio se na njega. Tako to valjda rade fudbaleri, a i ostali dječaci od radosti. Konstrukcija gola je pala zajedno s njim. Sručila mu se na prsa. Ljudi su digli to željezo teško stotinjak kilograma. Salih je ustao, napravio dva, tri koraka i pao. Rekao je još da mu zovnu mamu da je vidi, jer on umire. Zatekla sam ga pri svijesti. U tom trenutku je došla i hitna pomoć – govori Amra, mama Saliha Pačariza, dječaka koji je tragično stradao na dobrinjskom igralištu zbog nemara države.
Smrt djeteta nikad ne može imati smisla. Iako smo skoro svakodnevno svjedoci neke teške bitke koja se vodi za malog bolesnika, ratovi ih gutaju diljem svijeta, nestaju upregnuta u razne bolesne jarmove odraslih… sve te slike tužne su i teške. Ali, kad zdravi dvanaestogodišnjak, koji je nedavno kupio svoj prvi gel za kosu i čeka košarkaški dres sa svojim prezimenom, umre zbog šarafa kojeg niko nije stavio na prostoru namijenjenom za dječiju igru, u državi koja svoje političare plaća po evropskim standardima… to je za ljutnju, zar ne?
Nije bilo suđeno
Amrina je samo bol. Može se napipati u stanu na Dobrinji, gdje smo je posjetili. Pritišće zidove i spušta naše poglede. To je ona bol koja nikada neće proći, na nju se tek može navići. I s njom živjeti. Pristala je pričati, jer želi dati smisao za svoju bol, za to što nema više sina jedinca. Smisao je da više nijedno dijete ne pogine na sličan način.
– Bila je nedjelja. Malo smo duže spavali. On je ustao, napravio sebi doručak. Nana ga je pitala želi li da ona to uradi za njega. Rekao je kako nema potrebe i da će on sam spremiti kajganu. To je najviše volio doručkovati. Kasnije bi rado pojeo neko voće. Spremila sam se da idem s kćerkom Eminom u grad. Morali smo završiti nešto u vezi s njenom školom. On je ostao.
Nani je kasnije tražio marku, rekla mi je. Dala mu je, naravno. Htio se igrati s drugarima. Kada smo Emina i ja krenule prema trolejbuskoj stanici, sreli smo ga. Pitala sam kuda će. Ide s prijateljima na igralište s umjetnom travom igrati fudbala, dobacio je, i rastali smo se. Emini i meni je trolejbus pobjegao pred nosom. Nije bilo suđeno da uđemo u njega. Nastavili smo čekati drugi. Dugo. Zazvonio mi je telefon i neki nepoznat čovjek je rekao da se vratim do igrališta, da mi sin nije dobro. Ne znam ko me zvao. Njegov drug Neol je imao moj broj telefona i dao je nekom od starijih koji su se zatekli tu. Mislila sam da je povrijedio nogu, ruku… Otrčali smo.
Dočekao ju je živ, pogledao je, a ona ga je grlila i ljubila… Samo joj je to i preostalo. Bila je s njim sve vrijeme. Je li to mrva utjehe? Nije bilo krvi nigdje. Ni iz usta, ni iz nosa… nije je bilo. Ljekari su davali nadljudske napore da ga ožive. Radili su to 20 minuta. Bila su dva medicinska tehničara, doktorica. Naizmjenično su ga oživljavali. Kad bi jedan izgubio snagu, oživljavao ga je drugi. Povratio je sadržaj želuca… nadali su se da će to pomoći.
– I kad je život izašao iz njega, oni nisu odustajali. Pokušavali su ga oživiti, davali mu injekcije adrenalina… nije bilo pomoći. Prišao mi je tehničar i molio me da se smirim. Pričao mi je kako je i on izgubio dijete. Kako bi njegovom djetetu tog 4. oktobra trebao biti rođendan. Znala sam. Znala sam da je gotovo. Uzela sam ga u naručje. Ljubila sam ga – gutajući jecaje nam priča Amra.
Oni koji su se zatekli u to vrijeme kraj igrališta svjedoče da su svi plakali. Medicinsko osoblje, policija, slučajni prolaznici. Došao je i Amrin brat Emir… Salihovoj sestri Emini su dali sedative. Mati se bojala i za nju. Mislila je da će joj srce pući.
Računam na odgovornost
Salih je išao u sedmi razred osnovne škole Osman Nuri Hadžić. I naravno, volio je drugare, pokoju igricu na računarima, treninge košarke, nadao se da će biti dobar košarkaš kao daidža, da će imati snažne trbušnjake i biti lijep… Ovih dana trebao mi je stići dres s njegovim imenom i nove tene. Od svih školskih predmeta, najviše je volio engleski jezik. Zahvaljujući divnoj profesorici Mariji s Koševskog brda, gdje je Salih je ranije pohađao osnovnu školu.
– Ono što me održava u životu su vjera, moje kćerke, i nada da se sada nalazi na nekom boljem mjestu. Ne želim da političke stranke kupe poene na smrti moga djeteta, ne želim ja istraživati čija je odgovornost, računam da će to uraditi oni kojima je to posao. Trebali su davno da obezbijede igrališta širom BiH… i ovaj ljubičasti park na Dobrinji je u groznom stanju, a uvijek je pun djece.
Ostao je njegov mačak Rubi, mnogo neodigranih utakmica, medalja obješenih na vrat, nepoderanih tena, neposjećenih koncerata, prvih poljubaca i djevojčica koje je trebalo osvajati…. Ostalo je neispunjeno obećanje majci da će jednom kad poraste on se brinuti o njoj i da će ona biti sretna. I sve zbog šarafa kojeg nije bilo na pravom mjestu, u zemlji čiji političari imaju evropske plate, ali i ne moraju poštovati evropske propise o javnim površinama. Ako ovaj slučaj nije za ostavke, za zatvora jeste sigurno. Državo, ako te ima, ti si na potezu.
Autor: Elameri Škrgić – Mikulić
Izvor: azramag.ba
