MAGAZIN PREPORUKA
ISPOVIJEST: Imala sam abortus, nemam prava na tugu
Kako je izgledao dan abortusa, ali i oni o kojima se rijetko priča – dani prije i poslije odluke koja mijenja život ispričala je novinarka Sira London za ,,Elite Daily”
-Imala sam abortus. Pored mene nije imao ko da stoji. Bila sam bez dečka i sva težina neizvjesnosti, odgovornosti i griže savjesti koju bi trebalo da podijelim sa nekim pala je samo na moja pleća. Niko ne govori o periodu nakon što zakažeš zahvat. O tome kako izgledaju dani između trenutka kada saznaš i odeš na kliniku.
Tada znaš na šta se spremaš, ali preispituješ sebe. Trudiš se da radiš stvari normalno, ideš na predavanja i viđaš prijatelje. A onda shvatiš da sat vremena sjediš u kolima jer jedino tu možeš da se osamiš. Stalno se pitaš činiš li pravu stvar.
Prvi put kada sam došla u kliniku bila sam sigurna da ću pregurati zahvat. Kada su mi rekli termin abortusa sve se promijenilo. Shvatila sam da mi se dešava.
Osjetila sam povezanost sa tim stvorenjem koje je bilo u meni. Nešto mi govori da je bila djevojčica. Rodila bi se na novogodišnje veče.
Sjećam se trenutka na parkingu. Sjedila sam za volanom i čekala da odem na abortus. Zatvorila sam oči, dotakla stomak i osjetila sam je. U sebi sam je nazvala “tamnooka”, po pjesmi koja je svirala na radiju. I od tog dana maštam kako bi bilo držati je i čitati joj priča pred spavanje.
Pozvala sam Marka i rekla mu da ću obaviti zahvat. Njegov uzdah olakšanja me pogodio. Dio mene je želio da mi kaže da odustanem.
Ipak, kad god bih pomislila na bijednu platu koju imam, bolesti i činjenicu da nemam novac za zdravstveno znala bih da ne griješim.
Siromaštvo nije ono što sam željela za to dijete. U ovakvom svijetu naprosto ga samo voljeti nije dovoljno.
Tog jutra se jasno sjećam. Mark mi je rekao da neće biti u gradu. Sve što sam dobila od oca tog djeteta bila je poruka “budi jaka”. Sjela sam na pod kupatila i plakala. Plakala sam zbog tog djeteta, zbog onoga što ću uraditi i jer mi se rušio cio svijet. Izašla sam iz stana potpuno poražena.
Znala sam da poslije tog dana moj život više neće biti isti. U takvim trenucima si kao robot. Sjedneš u kola i voziš. Ne razmišljaš. A onda uđeš u salu, sjedneš u krevet i pustiš da ti govore šta da radiš. Legneš na taj krevet i više nisi ti.
I tek tako – gotovo. Samo što nije. Nikada stvarno nije. Danima nakon toga kao da živiš, ali si iznutra mrtav. Hodaš kao sjenka. Nije bitno da li si rekao gomili ljudi ili nikome. Vrpoljiš se, a kao da ti nigdje nije mjesto. I ne dozvoljavaš sebi pravo na tugu. Nemaš pravo. Napravio si izbor.
Nedostaje ti neko koga nikada nisi imao priliku da upoznaš. Fleševi će iskakati u najnezgodnijim trenucima.
Osjećaš se kao statistika. Guglaš ispovijesti žena kakva je sada moja. Da li su napravile dobru odluku? Da li će se kajati čitav život?
Za mene je prošlo nekoliko mjeseci od tog vikenda, ali bol je svježa. Boli kada ti prijatelji pričaju o trudnoći jer se sjećaš suza na onom parkingu.
Za nas koje nikada nismo bile potpuno sigurne da želimo abortus to dijete će uvijek biti tu negdje. I ostaje mi nada da ću nekada moći da zaboravim-kazala je Sira London.
Izvor: superzena/b92
