MAGAZIN PREPORUKA
LJUBAV NE UMIRE: Pismo ženi koju je vidio samo jednom taknuće svako srce
Koliko nam slučajni susret može promijeniti život podsjetilo nas je pismo koje je neimenovani muškarac iz Bostona napisao ženi koju je upoznao prije 43 godine i koja mu je, ni ne znajući to, spasila život. Poznavali su se samo sat, nikada se više nijesu sreli i znao je samo njeno ime, ali nikada se nije prestao nadati da će je pronaći.
Izmoren užasima koje je počinio u ratu u Vijetnamu, sedmicu nakon što je časno bio otpušten iz vojske, mladi Amerikanac iz Bostona odlučio je sebi da oduzme život noć uoči nove 1972. godine. Ali, jedan slučajni susret potpuno mu je promijenio život. Nakon 43 godine muškarac je odlučio objaviti pismo na portalu Craigslist u nadi da će pronaći ženu koja mu je spasila život.
Pročitajte dirljivo pismo:
,,Upoznao sam te na kišni, posljednji dan 1972., istog dana kada sam odlučio oduzeti sebi život. Sedmicu prije toga učestvovao sam u napadu i iz aviona izbacio 48 bombi. Koliko sam domova uništio, koliko sam života okončao, nikad neću znati. Ali u očima svojih nadređenih, časno sam služio svojoj zemlji i s takvim odlikovanjem otpušten iz vojske.
Na jutro Stare godine našao sam se u pustom stanu u Bostonu. Kada sam popio bocu alkohola krenuo sam prema vratima i obećao sebi da ću, kada se vratim, izvaditi iz ormara Smith & Wesson Model 15 i dati sebi otpust kakav zaslužujem. Satima sam hodao po kiši koja je lila kao luda nadajući se da će isprati osjećaj krivice, ali nije. Krenuo sam nazad prema stanu.
Tada sam ugledao tebe.
Sklonila si se ispod balkona Old State Housea. Nosila si balsku haljinu koja je istovremeno izgledala kraljevski i smiješno. Smeđa kosa stajala ti je uz desnu stranu lica, a ramena su ti bila posuta pjegama. Nikad u životu nisam vidio nešto tako prelijepo. Kad sam ti se pridružio ispod balkona pogledala si me svojim velikim zelenim očima i vidio sam da si plakala. Pitao sam te jesi li dobro. Rekla si da si bila i bolje. Pitao sam te želiš li kafu. Rekla si, samo ako ti se pridružim. Prije nego što sam se stigao nasmijati zgrabila si moju ruku i odvela me u Neisner's. Ondje smo sjeli za šank i razgovarali poput starih prijatelja. Smijali smo se jednakom lakoćom kao što smo i plakali i dok si jela pitu od oraha priznala si mi da si vjerena za čovjeka kojeg ne voliš.
Ja sam s tobom o sebi podijelio više toga nego što sam mogao i zamisliti. Nijesam spominjao Vijetnam, ali osjetio sam da si shvatila da u meni sjedi teret rata. Ipak, u tvojim očima nije bilo sažaljenja, i zbog toga si mi se svidjela.
Nakon sat vremena otišao sam u toalet. Sjećam se da sam se konsultovao sa svojim odrazom u ogledalu pitajući se da li da te poljubim, da li da ti kažem što sam sedam dana prije učinio iz kokpita tog bombardera. Dok sam se vraćao do šanka srce mi je lupalo poput čekića ljutitog suca i budućnost – naša budućnost – proletjela mi je kroz glavu.
Ali kada sam posegnuo za stolicom, više te nije bilo. Nije bilo broja telefona. Nije bilo poruke. Ničeg.
Čudno, kako je počelo naše poznanstvo tako je i završilo. Bio sam utučen. Svaki dan te godine vraćao sam se u Neisner's, ali nikad te više nijesam vidio. Ironično, tvoj nestanak toliko me mučio da sam zaboravio na to koliko prezirem samog sebe i ideja o tome da sebi oduzmem život nije me više toliko privlačila koliko odlučnost da otkrijem što se dogodilo u tom restoranu. Nikada se to nijesam prestao pitati.
Sada sam star i tek sam nedavno prvi put nekome ispričao ovu priču, prijatelju iz Vijetnama. Predložio mi je da te potražim na Facebooku. Rekao sam mu da sve što znam o tebi je tvoje ime i da si nekad živjela u Bostonu. A čak i da nekim čudom naiđem na tvoj profil nijesam siguran da bih te prepoznao. Vrijeme je po tom pitanju okrutno.
Isti taj prijatelj ima vrlo sentimentalnu kćerku. Ona me dovela do ovog mjesta na internetu, Craigslist i Izgubljenih veza. I dok bacam ovaj virtuelni novčić u kosmički zdenac želja čini mi se da, nakon što sam se milion puta zapitao šta bi bilo i nakon bezbroj neprospavanih noći, naša veza nije uopšte bila promašena.
Znaš, protekle 43 godine živio sam dobar život. Volio sam dobru ženu. Vaspitao sam dobrog muškarca. Vidio sam svijet. I oprostio sam sebi. I ti si bila izbor svega toga. Udahnula si život u moja pluća jednog kišnog poslijepodneva i ne možeš zamisliti koliko sam ti zahvalan.
Imam i teških dana. Supruga mi je preminula prije četiri godine. Sin godinu poslije. Puno plačem. Ponekad zbog usamljenosti, ponekad ni ne znam zašto. Ponekad još mogu osjetiti miris dima iznad Hanoja. A onda, nekoliko desetaka puta godišnje, primim dar. Nebo se smrači, oblaci sakriju sunce i kiša počne padati. I ja se sjetim.
Zato, gdje god da si bila, gdje god da jesi, i gdje god da ideš, znaj ovo: Još uvijek si sa mnom.“
