Svaki protest ima suštinu i formu. O suštini dosadašnjeg toka protesta koji se odvija na jednoj podgoričkoj ulici reći ću samo rečenicu: da sam ja vlast i da mogu da naručim protest protiv sebe naručila bih upravo ovakav. Pošto sam gotovo apolitična radije ću govoriti o formi ovog bunta.
Osim što je malobrojan i ne izaziva neugodu onih protiv kojih je organizovan, ovaj bunt je problematičan iz ugla građana Podgorice. Protesti se obično organizuju u glavnim gradovima i prvo i osnovno pravilo bi trebalo da bude da ne iritiraju njihove stanovnike, već, naprotiv, da ih privuku. To u Podgorici ovih dana nije slučaj.
Iz raznih razloga, koje ne želim da komentarišem, Podgoričanima ovaj skup nije simpatičan i ne daju mu podršku. Štaviše negoduju zbog šatora ispred Skupštine Crne Gore koji onemogućavaju normalno funkcionisanje saobraćaja u Glavnom gradu. Bez potrebe je ljudima otežan dolazak do posla i svojih domova, učenicima do škola, povećani su im i troškovi za prevoz. Bez potrebe, jer su većim djelom dana ti šatori su prazni, a s obzirom na to da su lako prenosivi zar ih ne bi trebalo izmjestiti sa saobraćajnica makar u periodu špica. Osim toga, zar je logično da skup koji ne premašuje više od 400 učesnika u periodu od dva sata dnevno, remeti bilo grada koji broji oko 200.000 ljudi. A prema najavama organizatora tako će biti do svih budućih pravoslavnih vjerskih praznika u državi. Treba li Podgoričani i oni koji rade u tom gradu da gledaju u crkveni kalendar ili da traže da se po slovu zakona ova situacija uredi na način da budu ispoštovana i prava malobrojnih protestanata, ali i onih koji se ne solidarišu sa njima.
Bila sam svjedok protesta protiv Miloševića devedestih u Beogradu. Kažem svjedok, a ne učesnik, jer smo kao studenti izlazili na proteste kao u bioskop ili pozorište, ne obavezujući se nijednoj partiji. To je bilo naše omiljeno mjesto na koje smo sa radošću išli i vraćali se – prihvatajući suštinu protesta, učvršćivali smo njegovu formu zviždanjem. A saobraćaj je normalno funkcionisao.