Medicinska sestra je vodila umornog, tjeskobnog muškarca do kreveta u odjeljenju hitne medicine. ,,Vaš sin je ovdje”, rekla je starijem čovjeku na krevetu. Morala je to više puta ponoviti prije nego što je konačno otvorio oči.
Pod teškim sedativima zbog srčanog udara, kroz maglu je vidio uniformisanog muškarca. Podigao je ruku, muškarac je stisnuo njegove onemoćale prste. Bio je to stisak ljubavi i ohrabrenja.
Sestra je privukla stolicu kako bi muškarac mogao sjesti. Čitavu noć, sjedio je u slabo osvijetljenoj sobi, držao za ruku starca i šaptao mu.
S vremena na vrijeme, sestra je pokušala nagovoriti muškarca da se malo odmori. Nije htio. Svaki put kad je sestra došla na odjeljenje primijetila je kako je muškarac posve nesvjesan zvukova oko sebe – zveckanja boca s kiseonikom, udaljenog smijeha dežurnog osoblja, stenjanja drugih pacijenata… Povremeno ga je čula kako starcu govori nježne riječi. Umirući starac nije sinu rekao ni riječ. Samo ga je stiskao za ruku.
Negdje pred zoru, otac je preminuo. Sin je pustio ruku i otišao reći sestri. Dok je sestra radila šta se mora, on je čekao. Konačno, vratila i kada je sinu htjela izreći saučešće, muškarac ju je prekinuo. ,,Možete li mi reći ko je bio ovaj čovjek?”
Sestra je na trenutak zastala – ,,Pa, vaš otac”.
,,Ne, nije. Prvi put u životu sam ga vidio” rekao je. ,,Pa, zašto nijeste nešto rekli kada sam vas odvela njemu?”, pitala je sestra.
,,Odmah sam znao da je došlo do greške. Ali isto tako sam znao da je tom čovjeku trebao sin, a sina nije bilo. Kad sam shvatio da je previše bolesan i da ne može prepoznati jesam li sin ili ne, ostao sam. Znao sam da me treba. Ja sam ovdje došao kako bih obavijestio Viljema Greja da mu je sin poginuo u Iraku”, objasnio je marinac i pitao: ,,Ali ipak, možete li mi reći kako se zove ovaj gospodin?”.
,,Viljem Grej” – rekla je kroz suze sestra.
Littlethings.com/Magazin.hr