MAGAZIN SLAJDER
RADOJICA STANKOVIĆ U OGLEDALU: Uskoro premijera predstave ,,Ko to tebi ljubav daje”
Punih 27 godina Radojica Stanković uveseljava djecu kao Šanta Panta širom regiona, Evrope, ali najviše je vezan iskonski za svoje, a to je, kako kaže, naša lijepa Crna Gora. Više od 5.000 odigranih predstava, dvije knjige poezije, više od 1.000 TV emisija, mnogo radosti i smijeha, mnogo zabave ali i mnogo edukacije i pouke iz svake priče poteklo je od našeg glumca i zabavljača. I nova priča ,,Ko to tebi ljubav daje” u osnovi ima poruku ljubavi prema životinjama, ali i poruku ljubavi prema porodici.
Za nekih petnaestak dana očekuje se premijera u Crnoj Gori, a onda dalje.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Djetinjstvo mogu podijeliti na dva dijela: prvi dio do šeste godine u naselju Humci, koje pamtim po divnim ljudima, okruženju, igranju borbe partizana i ostalih, pucanju iz konzervi sa garbitom, peckaličarenju, luku i strijeli, klikerima, prvoj kožnoj lopti od oca i SSSR-a, sjajnim ljudima, ali i centru grada kod tkz. ,,Kraša”, kasnije upoznavanju ulice… Da je neko htio da mi oblikuje djetinjstvo i da me uči, to bi bilo to!
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Potičem iz radničke porodice i kao mali sam počeo vrlo rano da zarađujem zahvaljujući starijem bratu Zoranu koji mi je pružio šansu i zapošljavao me na našem primorju u kompleksu hotela. Kao mali bio sam i plažni radnik, skupljao smeće, vinonoša, parking majstor, izdavač suncobrana, konobar…Kad sam odrastao oformio sam bend ,,Luna” sa sjajnim prijateljima i slobodno mogu reći žario i palio do početka devedesetih sa rokenrolom u istom tom objektu gdje sam radio. Ipak, pamtim honorar u Nikšiću gdje sam istovario pun kamion šečera i majki kupio dasku za peglanje, svima nama veliku trpezarijsku lampu i mom dragom komšiji Maju, koji je došao po mene kolima, jer nijesam mogao da hodam od umora.
Na čemu insistirate u poslu?
– Na profesionalnom odnosu, na korektnoj saradnji i, vjerovali ili ne, posljednjih dvadest godina nijesam mijenjao ekipu od tonaca, scenografa i saradnika, tako da sam na to veoma ponosan. Ljudi sa kojima snimam nove pjesme, radim nove tekstove…
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Svakako, uvijek i uvijek, Selindžer ,,Lovac u žitu”. Pročitajte, ako već nijeste, pa negdje opet-valjaće!!!
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Povjerenje, i samo to. Sve ostalo dolazi. Naravno, ljubav.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Prije svega, Dragana Radulovića. Puno mi fali i imao je toliko u mene povjerenja da me je, kad su mi drhtale noge kao početniku, ubacivao u vatru, pa bih uživo vodio programe za televiziju i Dječji savez Podgorice pred 6.000 ljudi. Dobar pjesnik, pisac, autor emisija, slikar, ali prvenstveno i dobar čovjek. Pored njega i prvak pozorišta ,,Duško Radović” iz Beograda Bogoljub Boban Petrović, duša od čovjeka, dobrica koji me naučio radu na daskama i, da je poživio, koliko bi i sa njim i sa Draganom uradio. Boban je, inače, igrao glavnu ulogu u filmu Živka Nikolića ,,Jovana Lukina”.
Putovanje koje pamtite?
– Svakako Beč gdje sam se osjećao kao svoj na svome, tako me je publika prihvatila. U Moskvi, u Parizu sa porodicom gdje je i nastala ideja za moju predstavu ,,Bajke” i sa sinom Markom skoro u Ljubljani nekoliko dana uživanja.
Sa sinom Markom
Pjesma vašeg života je?
– ,,Mama Huanita”, za moju staru (vječiti prijatelj bez mita moja majka Milunka).
B.R.
Foto: Privatna arhiva
