KOLUMNE
LJUBAV, SEKS I OSTALO: Kad plasiramo laži, snosimo i posljedice
Piše: Dr Jovica Dostinić
Laž je iskaz za koji lažov pretpostavlja ili zna da je neistinit, ali ga plasira u namjeri da drugi u njega povjeruju. Neistina je takođe netačan iskaz, ali onaj koji ga saopštava toga nije svjestan. Zbog toga kada hoćemo nekome uljudno da kažemo da laže, koristimo termin neistina jer ga to amnestira od loše namjere. Razlikujemo više vrsta laži. Socijalna laž služi dobru pojedinca ili čitave grupe. Nužna laž služi otklanjanju velike ljudske ili ekonomske štete za pojedinca ili grupu. Podmukla (disocijalna) laž u službi je sopstvene koristi, a na štetu drugih. Kod intrige je šteta po druge čak jedini cilj. Patološka laž (pseudologia) nastaje kao unutrašnja prisila na patološkoj osnovi, najčešće iz potrebe da se osigura naklonost, prihvatanje i poštovanje od strane drugih u okviru narcističkog poremećaja ličnosti.
Svi svakoga dana lažemo. Lažemo zbog uljudnosti, srama, straha, nesigurnosti ili nužde, da ostvarimo korist ili izbjegnemo kaznu. Laže mesar da je upravo samljeo meso koje namjerava da proda. Laže ljekar da ćete ozdraviti iako zna da ishod može biti drugačiji. Lažu roditelji da djecu donose rode. O razmjerama laganja u svrhu ekonomske ili političke propagande da i ne govorimo. Nesumljivi deklarativni animozitet prema laži najbolje odslikava sentencija: „Ko laže taj i krade“, gdje se laž izjednačava sa krađom. U svrhu prevencije je lansirana poslovica: „U laži su kratke noge“, pa ko ne vjeruje neka proba. Pri tom smo vrlo licemjerni jer sopstvene laži zanemarujemo, a tuđe oglašavamo na sva zvona. Zbog čega to radimo? Pa zato što smo svjesni da je laž instrument kojim ostvarujemo određeni socijalni uticaj. Zamislite koliku biste imali moć kada bi svi drugi morali da govore istinu, a samo vi mogli da lažete.
Međutim, socijalna realnost je prostor u koji svi slobodno plasiramo kako istine tako i laži snoseći posljedice.
