KOLUMNE
LJUBAV, SEKS I OSTALO: Savršeno normalan čovjek bio bi savršeno dosadan
Piše: Dr Jovica Dostinić
Adolescencija je buran period u razvoju čovjeka. Još se nijeste snašli sa naglim tjelesnim i psihičkim promjenama koje vam je donio pubertet, a već se pred vas postavljaju komplikovani društveni zahtjevi. Vrtite se u lavirintu napuštanja porodice, izbora ljubavnog partnera i profesije i pokušaja da u svemu tome pronađete lični stil, a sve to pod budnim i kritičnim okom roditelja i društva.
Ako vam se od ponašanja vašeg adolescenta povremeno „digne kosa na glavi“, nekad oka ne sklopite ili pomislite da vam je možda neko u porodilištu zamijenio dijete jer ovo ne može biti vaše, onda je najvjerovatnije sve u redu. Svi ljudi u toku života povremeno ispoljavaju ponašanje koje odstupa od normiranog. Ovakvo ponašanje može biti i neprijatno, ali je principijelno korisno jer dovodi do preispitivanja važećih normi i društvenog napretka. Za adolescente je ovakvo ponašanje karakteristično. Ima čak radikalnih teoretičara koji vjeruju da bez adolescentne pobune nema potpunog sazrijevanja ličnosti. Zaista, teško je zamisliti da uz svu kompleksnost ljudske prirode može postojati nekakav linearni razvoj bez trvenja. Uostalom, savršeno normalan čovjek bi vjerovatno bio savršeno dosadan.
Definisanje normalnosti je problematično. U praksi je često izjednačavamo sa zdravljem. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, zdravlje je fizičko, psihičko i socijalno blagostanje. Malo je smrtnika koji će se uklopili u ovu – idealnu normalnost. Postoji i statistička normalnost. Po njoj je normalno sve što odgovara prosjeku, a tu se, opet, neće uklopiti neko čiji je IQ 140. Kulturalna normalnost definiše normalno kao sebi svojstveno.
Nedavno su američke vlasti jednom srbijanskom bračnom paru oduzele djecu jer se na porodičnim fotografijama vide naga i u prisnim odnosima sa roditeljima. Amerikanci su, polazeći od svoje kulturne realnosti, odmah projektovali seksualnu zloupotrebu djece ne znajući da je za našu, balkansku kulturu, normalan prisan odnos sa malom djecom bez primjesa seksualnog. Sociološki, normalnost podrazumijeva prihvatanje i praktikovanje normi i obrazaca ponašanja. Odstupanje od istih može predstavljati društveni problem (kriminal, prostitucija, bolesti zavisnosti). Tada slobodno možemo reći da se radi o devijantnom ili abnormalnom ponašanju koje će biti sankcionisano.
Psihijatar je u prilici da razmišlja o svim kategorijama normalnosti kada pred sobom ima klijenta čije se poimanje normalnosti ne uklapa u važeće definicije. Srećom, postoji i široko shvaćen termin – individualne normalnosti. Normalnost nije potrebno objašnjavati, ali ako vas neko proglasi nenormalnim, onda još uvijek imate šansu da pred psihijatrom odbranite sopstveni model normalnosti.
