KOLUMNE
DRUGI PIŠU: Nijesmo mu rekli, pa nije ni znao
ilustracija
Autor: Keti Lamankuza
Moj sin Džoi rođen je s iskrivljenim nogama. Noge su mu bile okrenute prema gore tako da je stopalima dodirivao trbuh. Kao neiskusna majka mislila sam da to grozno izgleda, ali zapravo nijesam znala što to znači. A to je značilo da je Džoi rođen s izobličenim nogama. Doktori su nas uvjeravali da će uz liječenje moći normalno hodati, ali da najvjerovatnije neće baš dobro trčati.
Prve tri godine života Džoi je proveo na operacijama, u gipsu, s remenčićima. Masirali smo mu noge, radili s njim, vježbali i stvarno, kad je imao sedam ili osam godina, niko ne bi rekao, gledajući ga kako hoda, da je ikada imao nekih problema.
Kada bi dugo hodao, na primjer u zabavnom parku ili zoološkom vrtu, žalio bi se na umor i bolove u nogama. Tada bismo stali, odmorili se uz sok ili sladoled i pričali o onome što smo vidjeli i što još moramo vidjeti. Nijesmo mu rekli zašto ga bole noge i zašto su slabe. Nismo mu rekli da je to normalno s obzirom na deformaciju s kojom je rođen. Nismo mu rekli, pa nije ni znao.
Djeca u komšiluku jurila su okolo kao što to većina djece radi za vrijeme igre. Džoi bi ih gledao kako se igraju i onda bi, naravno, skočio među njih i takođe se počeo igrati. Nikada mu nijesmo rekli da vjerovatno nikada neće moći trčati dobro kao druga djeca. Nijesmo mu rekli da je drukčiji. Nijesmo mu rekli. Pa nije ni znao.
U sedmom razredu odlučio je da se uključiti u kros školskog tima. Svaki je dan trenirao s drugovima. Činilo se da više radi i više trči od drugih. Možda je osjetio da sposobnosti koje su drugima nešto sasvim prirodno, njemu nijesu urođene. Nijesmo mu rekli da će najvjerovatnije, iako može trčati, uvijek ostati na začelju. Nijesmo mu rekli da ne bi trebalo da se nada da će postati član »tima«. Tim čini sedam najboljih trkača u školi. Iako svi drugari trče, samo će sedmorica najboljih biti u mogućnosti osvojiti bodove za svoju školu.
Nijesmo mu rekli da vjerovatno nikada neće ući u »tim« pa nije ni znao.
Nastavio je trčati deset kilometara dnevno, svaki dan. Nikada neću zaboraviti kad je imao temperaturu. Nije htio ostati kod kuće jer je imao trening. Cijeli sam dan bila zabrinuta za njega. Očekivala sam da će me nazvati iz škole i da će me moliti da dođem po njega. Nije nazvao. Otišla sam na terene za kros poslije škole misleći da će preskočiti večernji trening kada me ugleda. Kada sam došla do škole, ugledala sam ga kako potpuno sam trči uz ivicu dugačke staze omeđene drvećem. Dovezla sam se do njega i polako vozila ukorak s njim. Pitala sam ga kako se osjeća.
– Dobro – odgovorio je.
Trebalo je da istrči još samo tri kilometra. Znoj mu se cijedio niz lice, a pogled mu je bio staklen zbog temperature. Ipak, gledao je pravo ispred sebe i trčao dalje. Nikada mu nijesmo rekli da ne može trčati pod temperaturom. Nikada mu nijesmo rekli. Pa nije ni znao.
Dvije sedmice poslije, samo dan prije posljednje trke sezone, objavljena su imena članova »tima«. Džoi je bio šesti na listi. Postao je član »tima«. Išao je u sedmi razred. Svih ostalih šest članova išli su u osmi razred. Nikad mu nijesmo rekli da najvjerovatnije neće ući u »tim«. Nikada mu nijesmo rekli da on to ne može učiniti… pa nije ni znao.
Jednostavno je to učinio.
