KOLUMNE
LJUBAV, SEKS I OSTALO: Napad panike je odgovor na okolnosti u kojima živimo
Piše: Dr Jovica Dostinić
Nekad počinje kao čudan osjećaj koji kreće iz stomaka, penje se ka glavi i zaglavljuje u grlu kao kugla. Nekad vam preskoči srce, a onda nastavi sve jače i jače da lupa i dok vam se tijelo oduzima možete samo da mislite na predstojeći infarkt. Nekad vam se čini da nemate dovoljno vazduha, ali što jače dišete, sve ste sigurniji da ćete se ugušiti. Nekad vas iz čista mira uhvati vrtoglavica i osjećaj da gubite tlo pod nogama, ravnotežu, razum. Ponekad se probudite iz najdubljeg sna obliveni znojem. U svakom slučaju prisutan je strah.
Ako ste nekada doživjeli ove ili slične simptome, bio je to panični napad. Svaki deseti čovjek doživi ga najmanje jednom u životu. Sam po sebi, koliko god da je neprijatan, nije nikakva bolest. Predstavlja evolutivno nasljeđe ljudske vrste iz vremena kada je čovjek živio u surovim prirodnim uslovima i kada je panična reakcija mogla biti način da se preživi. Naime, intenzivan strah praćen ubrzanim radom srca, povećanjem krvnog pritiska, ubrzanim disanjem i preznojavanjem, jeste priprema organizma za predstojeći veliki napor. Cilj je da se najvećom mogućom brzinom nestane sa mjesta na kome je ugrožen život. Gledano sa strane, grupa u kojoj pojedinci paniče izgleda haotično, a upravo je to ono što zbunjuje potencijalnog grabljivca.
U civilizovanoj sredini ovakvo ponašanje je uglavnom neprilagođeno. Ipak, ljudski mozak povremeno greškom pokrene paniku. Ako se to dogodi u grupi, kao što se povremeno događa među hodočasnicima koji svake godine posjećuju Meku, posljedice su tragične, jer neki ljudi bivaju jednostavno pregaženi od drugih.
Ako se javlja kod pojedinca, često ponavlja i remeti normalno funkcionisanje, govorimo o bolesti koja se zove panični poremećaj. Karakterišu ga napadi panike i stalno prisutna strepnja da bi se ovi mogli ponoviti. Utješno je da se poremećaj ljekovima i psihoterapijom uspješno liječi ako se otkrije na vrijeme. Problem je naš mentalitet koji ne prihvata nijedan drugi termin za psihički poremećaj osim ludila. Čovjek koji ima panični poremećaj sistematski izbjegava psihijatra i obilazi sve druge doktore tražeći sebi lijeka. Na taj način samo gubi vrijeme, razbacuje novac i smanjuje šanse za uspješno liječenje. Čini se kako je broj pacijenata sa paničnim poremećajem u posljednje vrijeme porastao. To bi mogao biti lični odgovor pojedinca na stanje kolektivne svijesti u vremenu gubitka psiholoških oslonaca. Radi se o gubitku klasičnih uporišta psihičke stabilnosti kao izvorišta usvojenog sistema vrijednosti. Možda je individualna panika upozorenje osjetljivih pojedinaca da svijet u kome živimo nije više sigurno mjesto.
