ART PREPORUKA
MARKO MARKOVIĆ: ,,Julije Cezar“ bio mi je izazov
Nakon uloge u ,,Poslednjoj smrti Frenkija Suzice“, za koju je dobio nagradu za mladog glumca na Festivalu profesionalnih pozorišta Vojvodine u Zrenjaninu, ,,Putokaza“, ,,Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja“ i ,,Doktora Nušića“, 34-godišnji glumac Marko Marković udružio je još jednom kreativnu snagu sa režiserom Kokanom Mladenovićem. Ovoga puta u pitanju su izvrsne uloge Kaska i Oktavija u komadu ,,Julije Cezar“.
Nakon izvođenja na Svetom Stefanu, on za MNE magazin priča o tiraniji, slobodi i novim projektima.
Kako komentarišete to što je publika na početku predstave zanijemila kada im je postavljeno pitanje ,,Šta biste vi uradili da se vaša država okreće ka tiraniji?“?
– Mi smo svjedoci, ne samo kroz našu, već i kroz svjetsku istoriju, da se ta ekipa ne mijenja. Ta ekipa ostaje, mijenja se narod. Vi vidite da sporadično ljudi počinju da se uključuju u predstavu sa željom da kažu. Kad jedan progovori, onda imate reakciju još dvoje, troje, četvoro i onda ljudi zaista stave prst na čelo i kažu: ,,Pa čekaj, šta bismo mi uradili kada bismo shvatili da zaista postoji samo jedan čovjek?“ U svim ovim našim okruženjima postoji taj jedan čovjek, postoji samo taj jedan kult ličnosti koji je prosto i u kapitalizmu sa staljinističkim metodama od Zapada do Istoka samo mijenjao formu. Nema novih formi, što bi rekla Arkadina Trepljevu. Kakve nove forme? Sve ostaje isto. Ništa se apsolutno ne mijenja. Sve nam je gore, sve smo tuplji, primitivniji, površniji.
I nema jednakosti, da se narod ujedini?
– Ne, ma kakvi, pa to su oni uspjeli. To su ti koji sjede na tim foteljama i na tim stolicama i u tim državnim vrhovima. Oni su odlični glumci. Pogledajte bilo koji incident i pogledajte bilo koji njihov govor koji je vješto izrežiran. Znači, meni se uvijek gadila ta njihova patetika. Nemam ništa protiv patetike, ali oni to loše glume, to što oni rade. Međutim, jedni su od tih loših glumaca učili, učili, učili i postali su dobri glumci. Ima jedna beogradska emisija, ne znam da l’ ste čuli za to, zove se ,,Peščanik“. Dugo je imala naslov ,,Ako vam dobro, onda ništa“. Tako da ako nam dobro, onda ništa. Znači, pozorište koje samo svjedoči saučestvuje u opštoj letargiji. Pozorište koje proziva ima svoju funkciju. To nije politički teatar, to je prosto angažovani teatar koji mora ljude da razmrda. To je naš zadatak. Sad, ćeraćemo se. Vidjećemo.
Marko Marković (drugi slijeva) i ekipa iz predstave ,,Julije Cezar”
A da li je sloboda samo privid?
– E, to ne znam da Vam kažem. Svi mi težimo ka tome kao i to da li se mi bavimo umjetnošću. Mi smo na putu ka umjetnosti. Mi se trudimo da postoji sloboda. Ona nama naizgled postoji. Zapravo svaki čovjek otkad se rodi teži tome. Teži miru, a suština mira je sloboda.
Koji su Vaši sljedeći projekti?
– U somborskom pozorištu radiću sa Gorčinom Stojanovićem ,,Hajt maht buh“. To je predstava o folksdojčerima, odnosno logoru u Gakovu u kojem su ubijani Njemci iz osvete u vrijeme Drugog svjetskog rata. Jedna potresna ispovijest i jedna ljubav koja se desi između Srbina, Šumadinca, a ja sam Šumadinac pa to igram i Njemice. Radim i jedan divan projekat sa Zijahom Sokolovićem ,,Nasilje nema opravdanje“, gdje igram sa Milijanom Makević, mojom koleginicom. Dva glumca u učionici, u formi pozorišta pokazuju 120 primjera eksplicitnog nasilja. To igramo u Srbiji. U Hrvatskoj je recimo, to postao obavezni dio obrazovnog programa i sprovodi ga policija. Radio sam neki prajvet film sa drugarima, čekamo montažu, zove se ,,Krokodil“. I tako. Vidjećemo. Ali, ,,Julije Cezar“ mi je zaista bio izazov. Divna je bila ekipa, divno mi je bilo da radim.
Bojana Radonjić
Foto: npozoristeso.co.rs/montenegrina
