U velikom  istraživanju  o ljubavi koje su 1986. godine proveli psiholozi Dejvid Bas i Majkl Barns sudionici je trebalo da rangiraju 76 karakteristika bitnih kod partnera. Na prvo mjesto je zasjela ,,dobrota i razumijevanje”,  nakon čega je slijedila ,,uzbudljiva ličnost” da bi na trećem mjestu završila ,,inteligencija”. Iako su muškarci u prosjeku više cijenili ,,privlačan izgled” od žena, a žene ,,mogućnost dobre zarade” od muškaraca, niko nije te osobine stavio na vrh popisa.

Srećom, znamo da ljudi lažu i da bilo kakva istraživanja koja se oslanjaju na samoopisivanje moramo uzeti s dozom opreza. Naime, normalno da je fizička privlačnost itekako bitna, često na početku veze i jedina bitna stavka, a ni status nije daleko iza toga. I dok većina ljudi ulazi u vezi s istomišljenicima, kad pričamo o ljepoti ili bogatstvu, vrijedi pravilo da je više uvijek bolje. A onaj ko vam kaže da ne bi rado bio s partnerom koji je ljepši ili bogatiji od njega – laže. Ljudi rijetko traže sebi ravne. Oni tragaju za džekpotom!

Varljivi stereotip

U sociologiji postoji stereotip koji se naziva razmjena ljepote i statusa prema kojem se vjeruje da kad se privlačna osoba (obično žena) uda za bogatog ili na neki drugi način uspješnog muškarca, oboje, na određeni način, dobiju što su htjeli. To je klasična priča o starom milioneru koji se ženi s Plejbojevom zečicom. On zna da više ,,nije ni zašta” i toliko je zgodan da izbjegava ogledala, a ona ne zna na kojem je kontinentu Pariz, ali zna da ga želi posjetiti, jer je navodno ,,strašno romantičan”.

Sociološkinja sa Univerziteta Notr Dam  Elizabet Meklintok opsežno je istraživala ideju da partneri međusobno  napodopunjuju osobine koje im nedostaju. Prošle godine objavila je rezultate nakon praćenja 1.507 parova u različitim fazama veze i otkrila je da je ovo stereotipno prihvatanje razmjene ljepote i statusa jednako rašireno u popularnoj kulturi, kao i među akademicima.

Ali ako izuzmemo nekolicinu tajkunskih primjeraka kod kojih zaista vrijedi ovo pravilo (na pr. Donalda Trampa), u stvarnom svijetu (tačnije kod svih drugih klasa) ono baš i nije istinito. Naime, najdominantnija stvar koja spaja partnere je – sličnost.

Ljepota nije na odmet

Inače, prijašnja istraživanja su dokazala da fizička privlačnost i obrazovanje mogu pomoći ženi da se ,,uzdigne u braku” (što bi značilo da se uda za muškarca koji je boljeg statusa i posla od onog njezinog oca). Ali ono što je redovno nedostajalo tim istraživanjima je ocjena muškarčevog izgleda, iz čega slijedi da niko nikad nije uzeo u obzir da su se možda jednostavno zaljubile dvije jednako privlačne osobe. Od kojih je jedno možda bilo obrazovanije od drugog, a igrom prilika je to bio muškarac.

Naučnici  su samo ljudi, pa su oni dosad griješili proglašavajući međusobno preklapanje zamjenom nedostajućih osobina, ističe Finkel te dodaje: ,,Kontrolisanjem fizičke privlačnosti oba partnera možda ne bi u potpunosti eliminisali veze temeljene na ženskoj ljepoti i muškom statusu, ali bi u svakom slučaju smanjili broj veza za koje se smatra da su ,,stvorene” po tom principu.”

Stav da se brojne veze temelje na razmjeni ljepote i statusa štetan je pak iz više razloga.

– On trivijalizuje važnost ženine karijere u društvenm smislu, jer govori ženama da je pri pronalasku pravog partnera prije svega važno kako izgledaju, a ne koja druga postignuća i kvalitete posjeduju. Istina je da se žene ocjenjuju na osnovu izgleda, ali isto se čini i muškarcima. Žene su jednako ,,'plitke” kad je riječ o fizičkom izgledu partnera kao i muškarci, ali trebale bi se usredsrediti na lična postignuća. Jer ako žele uspješnog muškarca, i one bi same trebale biti uspješne – zaključuje Meklintok.

Brak se, na kraju svega, ne bi trebao temeljiti na koristoljublju, jer živjeti u iščekivanju hoće li vas neko ostaviti kad se pojave prve strije i bore baš i ne predstavlja sretan ,,ostatak života” zar ne?!

(Izvor: Express.hr)