MAGAZIN SLAJDER

IVAN MAKSIMOVIĆ U OGLEDALU: Ljubav je prilično komplikovana misija

12.07.2015. u 6:30

Urednik Zabavno-komercijalnog programa Radija i Televizije Crne Gore Ivan Maksimović zadužen je za programe ,,Više od ljeta”, ,,Radni dan” i druge. Gledaoci ga pamte i kao voditelja muzičkih emisija ,,Intro” i ,,Let ka zvijezdama”, kao i mnogih manifestacija i festivala. Ivan je i šef pres pula crnogorske evrovizijske delegacije.

U razgovoru za MNE magazin Ivan se prisjeća  nekih lijepih vremena, između ostalog i onih kada se bavio muzikom.

Kaže da je tokom srednje škole svirao  sa društvom iz odjeljenja IVb iz Gimnazije, a bili su poznati kao ,,Grupa Rupa“. Kasnije je  svirao sa Sergejem Ćetkovićem i Božom Bulatovićem. Pjesma njegovog života je Džibonijeva ,,Mirakul“, pa će, nada se,  prisustvovati nastupu splitskog kantautora 26. jula u Kotoru.

Na šta Vas asocira djetinjstvo?

– Djetinjstvo me asocira na  kvart Momišića, na dvije livade koje su tu bile, gdje su sad sve zgrade. Na loptu koja je bila apsolutno sastavni dio  naših života i na beskrajnu informatičku nepismenost koja je tada vladala. Za razliku od sadašnjosti gdje su djeca uglavnom pored kompjutera, mi smo prvi kompjuter vidjeli dosta kasno, ali zato smo bili od jutra do mraka, naravno, kada nismo u školi, vrlo aktivni oko zgrade… Mnogo društva, mnogo vremena provedenog sa njima i neka prijateljstva koja još od tada datiraju i dalje traju.

Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?

– Prvi honorar zaradio sam na Radiju Crne Gore. Pošto sam radio jedno godinu i po bez ikakvog honorara, klasično volontiranje, bio sam  šokiran kada su mi dali prvi honorar. Doduše, vrijednost je bila veoma mala i u principu nije to bilo ništa bitno. Ali prosto, činjenica da si počeo da zarađuješ još u srednjoj školi, nekako ima težinu. Čini te važnijim u svojim očima i, na kraju krajeva, to je nešto što čini da napraviš taj korak dalje ka odrastanju i sazrijevanju. Kako sam ga potrošio? Iskreno, pojma nemam. Vjerovatno sam kupio slatkiše jer sam pasionirani zaljubljenik u slatkiše.

Na čemu insistirate u poslu?

– Na profesionalizmu. Apsolutno profesionalizmu i posvećenosti na prvom mjestu. Kod ljudi sa kojima sarađujem pokušavam da probudim tu neku emociju, da ne kažem ljubav prema poslu. Jer, ako svoj posao ne volite, onda ne treba ni da ga radite. Treba da tražite sebe u nečem drugom i to je jedina životna filozofija kada je u pitanju posao. Tek kad spojiš zadovoljstvo i korisno možeš da realizuješ svoje snove na  poslovnom planu.

Koju knjigu/film biste preporučili?

– Izdvojio bih djela Orhana Pamuka, jednog od nobelovaca. Koju god izaberete njegovu knjigu, nećete pogriješiti. Na primjer, ,,Zovem se Crveno”. U principu, to su knjige koje imaju tu neku radnju, ali nose ogromnu istorijsku ili kako već da kažemo, naučnu konotaciju, mnogo informacija. Osim toga što je osnova beletristike zabava, odnosno, neko vrijeme koje ćete prekratiti čitajući, iz njegovih knjiga mnogo toga može da se nauči. Uglavnom, o islamskom svijetu i o tom vremenu o kojem pripovijeda. Što se tiče filmova, sve zavisi od situacije i od okolnosti u kojima sam trenutno. Ako gledam filmove uveče onda su to uglavnom neki relaksirajući, domaće  komedije. Jedno vrijeme sam bio oduševljen filmom ,,Šesto čulo” sa Brusom Vilisom. Kao svoju grešku mogu da istaknem to što nisam smatrao da je Leonardo Dikaprio glumac za velike uloge. Onda se pojavio ,,Shutter Island” ili već ,,Inception”, ti filmovi u kojima je on glumio i koji su fenomenalni. Potpuno mi je pomjerio percepciju gledanja na njegov rad i na taj filmski pravac. Dakle, uveče komedije, a preko dana trileri ili drame.

Koje jelo najviše volite?

– Svako sa piletinom. Previše sam probirljiv bio po pitanju hrane. Sad, kako idu godine i kad sam dobio neke kilograme koji su nepotrebni, kapiram da moram da povedem računa o ishrani. Tako da neko povrće koje nisam u velikim količinama konzumirao sad je već tu po principu kineske pripreme, što življe to bolje, što manje ulja.

Šta je potrebno za pravu ljubav?

– Razumijevanje, poštovanje, pažnja, posvećenost, vjera naravno. To su neke stavke koje bih na prvu loptu izdvojio. Generalno, prilično komplikovana misija, ali, sa druge strane, prilično jednostavna, ako se nađe pravo dvoje ljudi.

Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?

– Leonarda da Vinčija. Još saznajemo ko je on ustvari bio. Srednjovjekovni italijanski umjetnik ali, daleko od toga da je samo umjetnik. Naučnik, vizionar, čovjek koji bi se da živi u ovom vremenu sigurno pominjao kao bog po pitanju i nauke i umjetnosti.

Putovanje koje pamtite?

– Svako ima nešto svoje. Bilo je nekih u privatnoj režiji, bilo je onih poslovnih, zatim onih kad smo išli na fudbalske utakmice prateći reprezentaciju. Možda je ono kad sam išao sa prijateljima u Ukrajinu na utakmicu Ukrajina-Crna Gora na kojoj smo čak i pobijedili. Obično su ta putovanja nešto što onako najviše smijeha nosi, najviše dobre energije i nekako najrađe se sjećamo svih tih detalja. Prošao sam uglavnom cijelu Evropu. Kad krene čovjek da se prisjeća svega toga, tek onda se sjeti da svako putovanje izvuče nešto svoje, tako da je jako  teško izdvojiti nešto što bi bilo onako da kažemo: ,,E, to je najbolje što mi se desilo u životu i više nikada se nije ponovilo”.

Pjesma Vašeg života je?

– Pjesma mog života jeste Džibonijev ,,Mirakul”. To je apsolutno jedna od najsavršenijih pjesama koja se pravila na ovim prostorima. U njoj se sreću četiri jezika, nekoliko muzičkih pravaca,  horova, sjajna vizuelizacija, odnosno spot. Toliko toga i, naravno, riječi koje su i na prvom i na posljednjem mjestu najbitnija stavka u čitavoj toj pjesmi. Naravno, tu su Sergejeve pjesme koje nose posebnu emociju i uvijek smo radi da ih čujemo, ne izdvajajući nijednu posebno.

Bojana Radonjić

Foto: Privatna arhiva