Međutim, za sve osim za one  koji direktno učestvuju u sportskim okršajima, prava drama se odvija na ratištima, u izbjegličkim kampovima, u područjima pogođenim prirodnim nesrećama, a u stabilnijim društvenim i klimatskim uslovima – na radnom mjestu, u bračnoj zajednici i bolnici.

Da se istinska drama dešava upravo tu znamo zato što okršaji na sportskim terenima, mada umiju da nas ispune velikom radošću i silnim ponosom, te obaviju razočaranjem i tugom, u principu ne ostavljaju dublji, trajan trag i ne prouzrokuju neopozive posljedice kao bitke na životnim pozornicama.

Sportska i životna drama, međutim, ponekad se isprepletu.

Tomoka Sumitanji izgubila je oba roditelja, nekoliko rođaka i dečka u kojeg je bila zaljubljena u naletu velikog cunamija 11. marta 2011. godine. Sa roditeljima, talasi su odnijeli i njenu kuću u lučkom gradiću Kesen-numa i sve fizičke uspomene na porodicu i život koji je do tada imala.

A u tom životu njoj je puno značio tenis. Trenirala je u lokalnom klubu i igrala tenis amaterski, kada je veliki cunami udario na njen zavičaj.

Sada, u dvadesetoj godini života, onemoćala od opake bolesti, ona leži očekujući skori, neizbježan kraj u bolnici u Tokiju. I bori se da poživi još toliko da može da odgleda sve nastupe svog teniskog uzora Novaka Đokovića na turniru u Vimbldonu.

Tomoka je u takvom stanju da više ne može da proguta ništa osim tečnosti i ne želi da je iko vidi. Najveći dio dana provodi spavajući zbog opšte slabosti organizma i uticaja snažnih ljekova.

Zato smo porazgovarali sa njenim starateljem, ujakom koji ju je i zvanično usvojio nakon pogibije roditelja.

– Tomoka cijeni Keija Njišikorija, najveću zvijezdu japanskog tenisa, ali navija za Đokovića kada njih dvojica igraju jedan protiv drugoga –  kaže Tomokin ujak Šigeki Sumitanji.

Za Novaka je počela da navija još dok je bila u višim razredima osnovne škole, u vrijeme kada on još  nije bio među najelitnim igračima planete, jer joj se dopao način na koji se on odnosio prema sakupljačima lopti. Voljela je i da vidi kako imitira druge tenisere.

Crni talasi

U godini u kojoj se Novak popeo na svjetski tron, Tomoka je bukvalno zanijemila od šoka i bola koji joj je nanio cunami koji je opustošio priobalje sjeveroistočnog Japana i odnio živote blizu 20.000 ljudi.

Ona je bila u školi na uzvisini na obodu grada kada je zemlja počela da drhti od četrvtog najsnažnijeg zemljotresa koji je ikada izmjeren u svetu.

Kada je izdato upozorenje da bi pomjeranje morskog dna usljed ogromne energije oslobođene u tom tektonskom udaru moglo da dovede do formiranja velikog cunamija, đaci su se skupa sa nastavnicima evakuisali iz škole i pobjegli dalje uzbrdo.

Tomoka je tada pozvala majku koja je radila kancelarijski posao u prostorijama lokalnog Udruženja ribara na obali, ali ona nije odgovorila.

Nekoliko minuta nakon toga crni, muljeviti talasi zapljusnuli su luku i preplavili cijelo naselje noseći ribarske brodove i mrveći kuće. Tijela njenog oca i majke nikada nijesu pronađena.

– Otac joj je bio ribar, pa smo se nadali da je možda brodom izašao nekud na more iako je u tom trenutku bio bolestan, da je možda otišao na sjever do Hokaida i da je to razlog zašto se ne javlja. Ali, to je bio samo pusti san – kaže ujak Šigeki.

Tri nedjelje kasnije, još uvek izgladnjela i polunijema od šoka, Tomoka je bila pozvana da identifikuje poluraspadnuto tijelo jedne od poginulih rođaka koje u međuvremenu izronilo na obali.

Boreći se sa dubokom depresijom i napadima panike, ona je prestala da pohađa školu, igra tenis, i prati Novakove uspjehe.

Jedini preostali san

Mnogo mjeseci kasnije, dok je živela sa ujakom u Tokiju, Tomoka je najprije počela da malo pomaže u kući, a onda i da ponovo prati tenis i pohađa dopisnu školu. Sada su je privlačili Novakova tehnika, precizni udarci i upornost. U njoj se probudila želja da vidi Novakove mečeve uživo, a pošto on nikako nije dolazio na ATP turnir u Tokiju, odlučila je da počne da radi kako bi zaradila za avionsku kartu i pogledala njegove nastupe na Rolan Garosu ili Vimbldonu.

Međutim, upravo u vrijeme kada je prikupila novac i počela da planira put u Evropu, Tomoka je oboljela od pancitopenije, neizlječivog imunološkog oboljenja u kojem broj bijelih i crvenih krvnih zrnaca drastično opada i smrt nastupa najčešće kao posljedica unutrašnjog krvarenja.

U trenutku kada joj je saopštena dijagnoza, istopili su se svi snovi o tome da uzvrati dobročinstvo ujaku pomažući mu u privatnom poslu u oblasti informatike, da se uda i zasnuje sopstvenu porodicu i pogleda Novakove mečeve u Evropi.

Tomoka je odlučila da se bori iz sve snage, čak očajnički, ali je istovremeno i hrabro prihvatila činjenicu da će uprkos toj borbi ,,otići na onaj svijet, gdje je čeka porodica.”

U toj borbi, međutim, u njoj se rodio novi san. Jedini koji sada ima. Da u svoje ruke uzme dres i reket koje je koristio Novak.

Vrijednost jednog dresa

Njen ujak uputio je porodičnoj firmi Đokovića u Srbiji pismo u kojem ih je zamolio da joj ispune tu želju i pri tom priložio vrijedne poklone – tradicionalni kimono i sliku odštampanu na drvorezu. Međutim, taj paket se neisporučen vratio sa srpske carine u Japan.

On se zato obratio i srpskoj ambasadi u Tokiju sa molbom da pomogne da Tomokin poklon stigne u ruke Novaka Đokovića. Osoblje srpske ambasade u Tokiju pokušalo je da prije početka turnira u Londonu kontaktira Novakov tim i dobije suvenir za Tomoku, ali u tome nije uspjelo…

Zelena trava Vimbldona

Kada se sportska i životna drama prepletu, junaci sportskih bitaka, nezavisno od sopstvene volje, mogu da postanu centralna figura u nečijoj borbi za život.

I ove godine trava na Vimbldonu je besprekorna. Bar na početku.

I ove godine hiljade ljudi se tiskaju pred kapijama zelenih stadiona željni uzbuđenja i dobre zabave, dok svaki medij koji iole drži do sebe prenosi mečeve, intervjue, predviđanja i analize, veličajući heroje današnjice koji u rukama umesto oružja drže reket i umjesto života na kocku, pored reputacije, stavljaju i svoj bankovni saldo.

I ove godine daleko od očiju publike, njenih razdraganih pokliča i medijske pompe širom svijeta se odvijaju neznane bitke i neopjevane drame.

Najteže su one bitke u kojima je čovek od početka osuđen na poraz, u kojima nema fanfara, reflektora i aplauza, u kojima ne teku šampanjac i pivo, već samo suze.

U jednoj takvoj bici, prava vrijednost dresa sa autogramom mogla bi da bude u tome što on može da posluži kao priznanje ili izraz pošte za hrabrost iskazanu u teškoj borbi čiji je ishod unaprijed određen. Od jednog velikog borca, drugom velikom borcu.

(Izvor: RTS.rs      autor: Ilja Musulin)