DRUŠTVO SLAJDER
MARINA VUJAČIĆ U OGLEDALU: Tražim da se vjeruje u ono što se radi
Nikšićanka Marina Vujačić je izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom. U javnosti je prepoznatljiva kao osoba koja se bori za ljudska prava osoba s invaliditetom i voli da diskutuje na teme iz te oblasti. Do sada je učestvovala u izradi i pisanju izvještaja o ljudskim pravima osoba s invaliditetom za Crnu Goru. Između ostalog, autorka je publikacije „Deset godina sa vama“ UMHCG, objavljenoj povodom deset godina postojanja Udruženja.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Na slobodu, bezbrižnost, radoznalost, spokoj, radost bez motiva, entuzijazam i volju za životom. I na divan osjećaj ljubavi prema ljudima i svemu što me okružuje, bez interesa. Asocira me na radost zbog svakog novog jutra i polaska u školu. Asocira me na majčinu brigu i na ogromnu želju da pored dva brata dobijem sestru. I asocira me na odgovornost i ,,krivicu” za greške koja sam napravila, odnosno na spoznaju življenja.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Sjećam, naravno. Zaradila sam ga kao studentkinja odrađujući ankete kroz jedno istraživanje i putujući s koleginicama s fakulteta kroz gradove po Crnoj Gori. Pretpostavljam, da sam kupila nešto od odjeće sebi, ali to sam već zaboravila, jer novac trošim mnogo lakše nego što ga zaradim. 🙂 Važno je ono da smo sve honorare podijelile između sebe, nas četiri i da smo bile najzadovoljnije jednakim zaradama. 🙂
Na čemu insistirate u poslu?
– Na onom šta i ja pružam, a to su: odgovornost, preciznost, pedantnosti dostojanstvo, strpljenje, trud i istrajnost i opet odgovornost. 🙂 Tražim da se vjeruje u ono što se radi. Možda da pitate moje saradnike/ce. 🙂
Koju knjigu/film bi preporučili?
– Knjiga: ,,Beli grobovi” od Katarine Kerčov. Nijedan film nije tako dugo ostavio takav trag kao ova knjiga, jer su se omiljeni filmovi smjenjivali češće. Kao djevojčica voljela sam ruske pisce najviše, jer su njihove naracije bile najbolje. Inače, ne pamtim nazive i naslove, već ono što je između početka i kraja.
Koje jelo najviše volite?
– Toplo jelo, spremano kod kuće. Već godinama sama sebi spremam i često se jako uželim majčine kuhinje. Nijesam probirljiva, bitno je da je spremano zbog želje da se nekom ugodi. 🙂
Marina sa majkom
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Kad saznam javiću vam. 🙂 Ipak, do tada vjerujem da je to iskrenost, pažnja i davanje bez očekivanja istog i u istoj mjeri. Prava je ljubav svaka u kojoj se istinski voli i gdje je ljubav na prvom mjestu.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Fridu Kalo jer me inspiriše. Bila je toliko avangardna i jedinstvena, posvećena svemu što je voljela. Živjela je život bez predaha. Voljela je onog kojeg hoće, radila je ono što želi i u svemu išla do kraja, bez odustajanja i predaje.
Putovanje koje pamtite?
– Svako na koje sam pošla s prijateljima. Ipak, ako treba jedno izdvojiti to je putovanje za San Marino 2013. godine jer je bilo potpuno avanturističko. Sjetiće se saputnici kad pročitaju na šta mislim. Pamtiću dugo i prošlogodišnji put s prijateljima u Istanbul oko 1. maja, dok su tamo bili radnički protesti i neredi, a mi krenuli u šetnju kao da se ništa ne dešava. Nastavak smo posle sat vremena posmatrali s prozora hotelske sobe. 🙂
Pjesma vašeg života je?
Zašto imam pravo na samo jedan izbor? 🙂 Stvarno zavisi od perioda života, trenutka, emocija. Prije 15 minuta sam čula: ,,Sorry seems to be the hardest word.” – Elton John.
