ART SLAJDER
SLAVOLJUB STANKOVIĆ: Nacionalni sport u regionu je ,,igranje” glavom
Srpski pisac Slavoljub Stanković na nedavno završenom Međunarodnom sajmu knjiga u Podgorici priredio je divnu promociju svog romana ,,Prvaci sveta”. Bila je posjećena i puna interesantnih pitanja, pa je tako pisac otkrio da je plakao dok je pisao drugi dio knjige ,,Split” i da stoga nikada ne čita taj odjeljak pred publikom.
Mi smo sa njim proveli prijatnih 15 minuta pred promociju. Govorio je o romanu ,,Prvaci sveta”, o kutijama, iseljavanju, košarci i novim projektima.
,,U direktnim prenosima reprezentacija Jugoslavije bravuroznom igrom „uništava“ i Ruse i Amerikance, a država samu sebe; Jugoslavija od vrha (sporta) do dna (društva)”, kaže Vladislav Bajac. Kako ste Vi vidjeli tu bravuroznost i uništavanje?
– Moj odgovor na to je roman ,,Prvaci sveta” koji je objavila ,,Geopoetika“ u Srbiji, ,,Algoritam“ u Hrvatskoj, dok je Ministarstvo kulture Hrvatske finansiralo pisanje i objavljivanje romana. Nije moja prevashodna želja bila da napišem roman da kažem to što je Vlada Bajac izdvojio, već da ispričam priču koja bi proizvela estetski doživljaj kod ljudi. Tema jeste naš mentalitet. Ja sam sa puno ljubavi i žala, tuge ali i sreće, pisao o našem mentalitetu koji je takav da možemo da dozvolimo da dovedemo sebe u tu situaciju da budemo prvi u svijetu u jednom sportu koji je jedan od najkomercijalnijih, najtraženijih. Na kraju krajeva, Amerika je kolijevka tog sporta. U isto vrijeme da budemo bombardovani od tog istog svijeta, znači da figurativno i konkretno budemo prvi i posljednji. To je nešto što je za divljenje i za stravu. To je nešto što je naš mentalitet. Ja ne znam mnogo takvih slučajeva.
Prije pet godina objavljena je knjiga ,,The box”. Da li se i dalje pakuju kutije i da li ste i Vi u jednom trenutku pomislili da spakujete kutiju, da odnesete svoje snove negdje gdje biste ih otvorili i ostvarili?
– Ja sam čovjek koji se trudi da živi sada, u ovom trenutku i trudim se da tu gdje sam, probam da iskoristim najbolje što mogu od ovog podneblja. Ne bih sad želio da zvučim jeftino, ali opet, takvo je pitanje, vrlo inteligentno i sklisko. Ono što sigurno ne može čovjek je to da ide od sebe. Podržavam ljude koji žele da odu negdje, a podržavam i ljude koji žele da ostanu. Ja sam svoju sreću našao ovdje zbog toga što se bavim poslom kojim se bavim – jezikom. Teško da bih mogao da se srpsko-hrvatsko-crnogorsko-bošnjačkim bavim drugdje. Ja zarađujem za hljeb tako što pišem. To je jedan od razloga zašto nisam pomišljao da, to što ste rekli, spakujem kutije i da odem. Svjestan sam da je svijet postao, što kažu, već je i otrcana ta fraza, globalno selo. To je mreža u kojoj će ljudi, već se to dešava, jedne nedjelje raditi u Barseloni, sljedeće u Kuala Lumpuru, one tamo u Buenos Ajresu, pa onda u Budvi. Sve je manje poslova koji su kancelarijski i gdje vi dođete u devet ili u sedam i izađete u tri. Toga više neće biti. Ide umnožavanje i umrežavanje tih nivoa, radnji, kompanija i svijet je zaista blizu. Na kraju krajeva, vi možete da radite sve to i da sjedite u Andrijevici i da imate internet. Možda to ima veze sa ekonomskom situacijom u ovim krajevima, besparicom, onda je prirodno da ljudi pokušaju da nađu negdje drugo mjesto da taj novac zarade. To je vjerovatno isključivi razlog. Mi imamo tu situaciju koja je od pamtivijeka, ovdje nikada nije bio neki ekonomski prosperitet, čak i u vrijeme kada je bila SFRJ. Mi smo tada bili u nekom prosperitetu, ali nije to bio luksuz. To je bila jedna sigurnost. Čovjek traži sigurnost za sreću, a ništa na ovom svijetu nije sigurno, osim jedne stvari.
Možete li našim čitaocima reći nešto više o značaju romana ,,Prvaci sveta”?
– ,,Prvaci sveta” je omnibus roman, sastoji se iz četiri priče kao četiri četvrtine u košarci. Radnje su na tramvajskim stanicama u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani i Sarajevu u vrijeme odigravanja finala košarkaških prvenstava kada smo bili prvi. To je ’70, ’78, ’90, ’98. i ljudi čekaju tramvaj koji ne dolazi zato što je finale. Kad je igra, onda život stane. Imate majstore koji postaju prvaci svijeta u igranju loptom, a zapravo naš nacionalni sport je i u Crnoj Gori i u Srbiji i u Hrvatskoj i u Bosni igranje glavom. Mi se radije igramo glavom. Koristimo glavu da bi se igrali glavom, to je jedno čudo. To je otprilike tih dva sata, sa reklamama, dva i po, produžeci, koliko treba čitaocu da pročita ovaj roman. On biva uvučen u jednu utakmicu, u radio-prenos, od početka do kraja, u kojoj narator priča u maniru sportskog komentatora. Upravo sportskim komentatorima posvećen je roman – Mladenu Deliću, Draganu Nikitoviću, Vladanku Stojakoviću, Borisu Mutiću. Oni su svi od samog početka u predinfarktnom stanju i ta tenzija nije nikada padala ispod tog stanja. Tako je nešto i u samom romanu – noga na gasu, a zapravo ništa se ne događa, nema prevoza kojeg ti ljudi čekaju. Šta mi radimo kad čekamo, kad je dokolica? Negdje sam to već rekao – Stari Grci su izmislili filozofiju iz dokolice, a mi se potučemo.
Ko je, po Vama, najbolji košarkaš svih vremena?
– Uopšte neću biti ni prvi ni posljednji koji će reći da je to Džordan. Od naših košarkaša, to je Ćosić kojeg sam gledao u njegovoj kasnoj fazi i za njega kažu da je bio fenomenalan. Moj izbor bi svakako bio Dražen Petrović kao nešto što se rađa jednom. Zaista imamo jednu plejadu strahovitih majstora, od pomenutog Ćosića, Radivoja Koraća, Moke Slavnića, Kićanović, Delibašić, Dalipagić, Vilfan, pa onda ove generacije – Rađa, Kukoč, Divac, Paspalj, Danilović, Đorđević, poslije Bodiroga, Krstić, pa sad Teodosić, Kalinić, Peđa Stojaković. Uvijek ću nekoga zaboraviti. Gurović. To su sve ljudi koji su pravili čuda. Savića sam zaboravio. Knego, Čutura, Mihovil Nahić, moj omiljeni košarkaš na eks-Ju prostorima. Volio sam kako taj čovjek igra. Nije on bio ekstra superstar, ali bio je jako dobar košarkaš. U paru sa njim sam volio i Čuturu. Naravno, volio sam i ove moje Zorana Radovića i Žižića. Koliko ja pričam, već tri minuta samo o prezimenima (smijeh).
Šta novo pripremate?
– Svakoga dana pišem i radim u reklamnoj agenciji i tamo je dosta vruće i temperamentno. Imamo tu dosta stvari. Pišem nešto već dugo. Nemam tu situaciju da napišem jedan roman, onda stanem, pa počnem drugi. Ne, oni idu u parove. Tako se dogodilo da sam praktično prošle godine objavio tri knjige. To nijesu knjige koje su napisane te godine. One su pisane godinama. ,,Prvaci sveta” su pisani više od deset godina. Radim dalje, imam još knjiga, možda će biti romani, pripovjetke, priče, drame, to u ovom trenutku ne znam. Ne znam kada će biti završeni. Ja se time ne opterećujem, pa onda nemojte ni vi (smijeh).
Bojana Radonjić
Foto: Facebook
