ART PREPORUKA
TONKA ALUJEVIĆ: Sramimo se onoga što je najplemenitije u nama
Književnica, putopisac, autorka emisije ,,Nemiran duh“ na splitskom Kanalu pet Tonka Alujević večeras će u Kulturnom centru ,,Gavroš“ u Podgorici premijerno izvesti monodramu ,,Jubav u vrime kupusa“.
– Priča nije napisana, ona je govorena iz glave. Autentična je, to su moje priče – počinje razgovor za MNE magazin Alujević sa kojom smo razgovarali u prijatnom ambijentu hotela ,,Zija“.
Ona ističe da joj je vrlo bitno da monodramu oblikuje u momentu na različitim mjestima kako bi bila drukčija.
– Radim na neki način spontano u korelaciji sa publikom, koreografijom. Ne selim svoju stolicu sa sobom nego ono što nađem na licu mista ukomponiram u cilu priču – kaže Alujević.
Izvođenje predstave ne doživljava emotivno već pravi otklon od svega. Ne želi, pojašnjava, da od svega pravi ,,žutu“, ,,slinavu“ priču, kako kažu Dalmatinci, već ističe da su njene priče duboke.
– Dogodi mi se da nakon predstave ljudi sjede 10-15 minuta i šute zato što ih istovremeno podsjeti na neke njihove priče, na nešto što im se dogodilo. Na ovim prostorima, mi imamo nešto depresivno, stalno su neki skandali, ljigavosti i odvratnosti a toliko smo govoreći isti jezik imali zajedničku sudbinu – priča Alujević.
Kao neglumici joj je, ističe, bilo fascinantno da se ljudi u teatrima i u književnosti nisu bavili mješovitim brakovima.
– Uspjeli smo se izborit za pravo na religiju, pravo na političko opredjeljenje, za naciju. Ako smo homoseksualci onda možemo biti to, feministice imaju svoj pravac, ali čim netko spomene da voli nekoga iz drugog plemena, onda je to nešto čemu se ne radujemo, jer možeš da budeš izdajnik ove ili one nacije. Sramimo se onoga što je najplemenitije u nama – rekla je Alujević.
Ističe da je sasvim namjerno odabrala Sarajevo za premijerno izvođenje monodrame.
– Ono što ja radim ima humornih elemenata, ali i poprilično tragičnih, tako da ako taknete sarajevsku publiku, onda možete ići dalje – rekla je Alujević.
Pojasnila je i zašto baš kupus kao sveza za tako ozbiljne teme.
– Ne znam kako je to kod vas, ali kod nas kad nekome kažete ,,lud ka kupus“, to znači da je opaljen, da je šašav. Kupus je asocijacija za jedan haos, kako kažete, mi smo sve to prošli u svim područjima – ističe Alujević.
Ona pojašnjava da kupus nije figura, već vrlo konkretna stvar.
– Nekad je neko zbog nekoga završivši dva fakulteta pošao predavat da bi bio blizu toga nekog i odatle kreće priča gdje više uopće nije bitno čija je i ko je preživija nego jednostavno je ona sama po sebi lipa, topla, otkačena. To su one godine života kad si spreman sve napravit zbog svoje ljubavi. Kasnije svi taj osjećaj izgube, povuku se u svoje karijere. Neki od nas ostanu takvi do kraja života, spremni sve žrtvovati tome. Neko sluša monodrame, neko čita ljubavne romane, neko mašta kako bi bilo lipo ovo ili ono. Ja sam imala takav život koji je bio dosta dinamičan i gdi su se događale te nadrealne stvari, čudne stvari, da sretnete neke osobe na nekim čudnim mjestima, da se to sve ispreplete, ne zato što sam ja čudna ili zato što sam ja nešto posebno već zato što sam samo obratila pažnju – kazala je Alujević.
Lijepe uspomene vežu je za Crnu Goru.
– Sjećam se kako sam sa 15 godina na drvenom splavu išla Tarom. Često sam pričala o tome da bih volila da se vratim. Više nije tu bilo splava, pa sam išla gumenim čamcem, ali dobro, nešto uvijek ostane – priča Alujević.
Ona povezuje putovanja sa ljudima.
– Moj veliki prijatelj i čovjek koji me je uvukao u književnost i literaturu je bio pokojni don Branko Sbutega. Iako nisam vjernica, on mi je puno u životu značio. Tad sam bila mlađa, stalno sam govorila kako volim prirodu i volim je i danas, a on je više naginjao tim pričama ljudskim, sudbinama. Kako bivam starija, sve me sudbine više privlače – kaže Alujević.
Pored ljudi važna joj je priča.
– Nikad mi nije bio važan novac ni poznati ljudi. Čak u emisiju koju vodim, to je ,,Nemiran duh“, o putovanjima, rijetko kada zovem ljude koji su poznati. Političare nikako ne zovem. Oni su zabranjeni u mojoj emisiji. Estradu nikako, jer ja nemam šta od njih čuti. To što se on slikao sa Tomom Kruzom ili kod nekog ,,ferarija“ mene uopće ne zanima. Mi smo nepresušni rudnik autentičnih priča, to je toliko fascinantno, ali, mediji su to potpuno zablokirali, oni ne daju takvim pričama da izvire van – objašnjava Alujević.
Ona se nada da će se u budućnosti moći ignorisati sve to ,,ukoliko budemo imali pameti za takve stvari“.
Bavila se, priča, modom devedesetih i do toga je došlo sasvim slučajno.
– Nacrtala sam neke modele iz čiste dosade, to je vidio jedan čovjek i kazao: ,,Ajmo napravit reviju.“ Ta prva revija bila je mojih bukvalno deset modela koje sam nacrtala i dizajnirala. Otišli smo u Italiju, kupili materijal, vratili se nazad i taj čovjek, novinar Dragoljub Golubović-Pižon, u ,,Interkontu“ napravio je reviju za žene diplomata gdje mi je došao kompletan kor bivše Jugoslavije. Tu su bili i operska diva Jadranka Jovanović, pa Vjera Čukić, a reviju je otvorija Stefan Milenković. Tada je bio čudo od diteta – prisjeća se Alujević.
Ističe da nije unaprijed planirala stvari, već su se one jednostavno dogodile. Prije mjesec i po objavila je knjigu ,,Nadrealin“.
– Jednom mi je jedan gospodin na Rivi rekao: ,,Vi ste, gospođo, uvijek na nadrealinu“, misleći na adrenalin. Meni se ta greška svidjela i zbilja sam na nadrealinu – rekla je Alujević.
Kaže da, ako je istina da se čovjeku okrene nekakav film života, njen bi bio dugi, interesantni dokumentarac u prelijepim slikama.
Bojana Radonjić
Foto: B.Šekularac
