ART SLAJDER
MIRJANA BOBIĆ-MOJSILOVIĆ: Ko napravi pare mora da ima sve novo, pa i novu ženu
Književnica i slikarka Mirjana Bobić-Mojsilović gostovala je u Podgorici sa predstavom ,,Svlačenje“ za koju potpisuje tekst i režiju.
Ispred ulaza u Veliku salu KIC-a ,,Budo Tomović“ čuo se veseli žamor. Lijepo je bilo vidjeti osobe svih generacija. Unutra, početak predstave, tišina, a onda gromoglasni aplauz. Mirjana Bobić-Mojsilović upravo je bila odrecitovala ,,Ljubavnu pesmu“. (video na kraju intervjua)
Sa njom smo u kafeu KIC-a razgovarali o mnogim društvenim temama.
Koga ,,skidate“ u komadu?
– Sve nas. Nema dobre komedije ako se u isto vrijeme ne smijemo sami sebi, jer mi svi živimo pod stvarnim i simboličkim maskama i svi se trudimo da napravimo neki preobražaj da bismo bili u trendu i pratili tokove. Ali, to je samo jedan nivo priče. Zapravo, skidam tu ideju da svako ko je napravio pare mora da ima sve novo, pa i novu ženu. Ispod toga, naravno, se kriju prilično ozbiljne političke teme, jer nema dobre satire bez toga. Ali, je sve uvijeno u jedan potpuno komediografski žanr i radi se o tome da starija gospođa prosječnog izgleda dolazi kod čuvene stilistkinje da promijeni izgled. To je nešto što mi svakog dana gledamo na televizijama.
Zašto mislite da je današnje društvo opterećeno mladošću i ljepotom?
– Zato što su mediji platforme za reklamiranje proizvoda. Mladost je proizvod koji donosi nenormalno mnogo para i žene su zaista stavljene na jedan veliki civilizacijski krst. Od njih se očekuje što je nemoguće i što se nikad ni u jednoj civilizaciji nije očekivalo, a to je da budu vječno mlade, da se suprotstave biologiji i prirodi. To je prva stvar. Druga stvar je cijela civilizacija Zapada je do te mjere okrenuta spoljašnjem i strašno se gubi ta duhovna vertikala. Ljudi nemaju ništa u srcima, ali zato imaju nove tašne, nove cipele, nove kapute ili nove automobile. Promoviše se sa jedne strane ludilo potrošačkog društva – troši, troši, troši i tako ispuni svoju prazninu – a s druge strane nevjerovatna oblapornost i površnost, tako da to jesu apsolutno najveće teme današnjice. U ime toga, iz te platforme proizilazi sav ovaj gad i prljavština koju vidimo na našim i svjetskim televizijama, pa i rijaliti šou-programima.
,,Tako da znaš da si sa mnom bio u svim pesmama, u knjigama…“, odlomak je iz Vaše ,,Ljubavne pesme“. Koliko ima autobiografskog u Vašim djelima?
– Sad sam je recitovala ovdje. Nema dobre poezije ako nije lično proživljena. Mora da bude autobiografska. A da li je sad ova pjesma autobiografska, da vam kažem da se radi o jednom čovjeku, ne, radi se o svim ljudima u mom životu koji me nisu razumjeli, naravno, i o muškarcima, jer mi smo svi doživjeli da tom nekom ili tim nekima do kojih nam je stalo naše šale nisu smiješne, a svima drugima jesu. To jeste jedna univerzalna pjesma. Ona jeste moja, ali jeste i vaša i svačija. Zato su toliko ljudi oduševljeni njome i zato je toliko šeruju po internetu, prepisuju, čitaju. To je samo dokaz kada ljudima ponudite nešto lijepo, plemenito i uzvišeno, svi će se za tim osvrnuti.
To je nešto u čemu se prepoznaju?
– Naravno, ali nama se stalno natura teza da ljudi žele da gledaju blato i kaljugu i da je to ono što čini popularnost ili što ljudi vole. Ali, evo ja sam dokazala u prvom mom recitovanju pjesme u emisiji kod Ivana Ivanovića da kad ponudiš nešto uzvišeno, plemenito, lijepo i dobro, da će se ljudi okrenuti za tim. I okrenuli su se. Ja sam nenormalno srećna što sam sa nekoliko stihova, bar na trenutak, nadam se da će taj trenutak duže trajati, uspjela da probudim i kod mladih ljudi, kod klinaca, kod svih generacija, to nešto. Da mi govore hvala vam, hvala vam, hvala vam.
Da li je ženama uzvraćena ljubav ili smo sve hodočasnice?
– Žene, i muškarci neki, jesu. Ali, vidite, potrošačko društvo da bi bilo uspješno, mora da nas dehumanizuje. Jedan od vidova dehumanizacije je da ubijedi ljude da ljubav i brak ne postoje, da odgovornost ne postoji, da nijedna hrišćanska ili civilizacijska, monoteistička vrijednost ne postoji. To imaju i u islamu i u judeizmu i u hrišćanstvu – vrlo slične vrijednosti, bazične. Žele da nas uvjere da to više nije bitno, nego je bitno skinuti se go, biti prost i imati puno novaca. Nažalost, mnogi ljudi pod tom ogromnom propagandom da je seks ustvari mnogo važniji od ljubavi hrle ka tom ambisu praznine. Ali, evo, ovo je dokaz, jer vidite, večeras u publici ima i puno muškaraca, pa eto, ja sam presrećna.
Zdravko Čolić je rekao da ste Vaša sestra Zorica i Vi bile jedne od najljepših Beograđanki i da su se svi okretali za vama.
– Stvarno? E, pa vidite, da sam to znala onda… Nema veze, lijepo je da neko to kaže i svakom je milo da tako nešto čuje. Mi smo rasle u vrijeme kada je pametnim djevojkama, ako su uz to bile i lijepe, bilo mnogo teško zato što se lijepim djevojkama automatski negirala pamet. Međutim, u vrijeme komunizma, kad smo mi bile pionirke, za djevojku koja je imala mozga bilo je sto puta rjeđe dati joj kompliment da je lijepa. Reći da je zgodna bila je uvreda. Jedino što smo željele da čujemo je da smo pametne i fantastične. Potpuno suprotno od ovoga danas. Nisam mnogo komplimenata dobijala u životu, ali, nema veze, sve je to na kraju izašlo na dobro. Ako ništa, rezultiralo je jednom divnom pjesmom koju vole svi.
Prepoznatljivi ste po životnoj radosti i predivnom osmijehu. Da li je lako taj osmijeh nositi?
– Nije lako, ali na životu mora da se radi. Stvarnost je za sve ljude ista – rodiš se, ideš u školu, dobiješ posao, dijete, ideš u penziju, umreš. Šta, nek mi neko kaže da je drugačije? Užasno je što nas neko ubjeđuje da je sreća u novcu. Ne kažem da je život bez novca divan, ali novcem ne možeš da kupiš životnu radost. Životna radost se dobija isključivo kreacijom, stvaranjem, trudom oko života. Trud oko života je kada se potrudiš da imaš dobre odnose sa braćom i sestrama, familijom, komšijama, djetetom, jednog dana s mužem i da svakog dana uradiš nešto što će tebi izazvati unutrašnje leptiriće u stomaku. To je kao neko malo zaljubljivanje, šta god da je to. To može biti domaćica i baka koja plete čarape, samo nemoj sjedjeti i gledati kako vrijeme prolazi i kukati. Ne postoji ništa iznad onoga što smo mi stvorili, a najveća sreća je sreća u stvarima – štagod, da li su to štrikane čarape ili veliko djelo, nije ni bitno. Svakom je to njegovo što stvori veliko u datom trenutku.
Na čemu novom radite?
– Slikam, pošto ja sam i slikarka i, da, na svakoj knjizi je moja slika. Završavam novi roman za koji se nadam da će biti objavljen pred Sajam knjiga u Beogradu.
Bojana Radonjić
Foto: mirjanabm.com/
