ART SLAJDER
LJILJANA HABJANOVIĆ-ĐUROVIĆ: Očevima je nekad najlakše da budu neodgovorni i sebični
Književnica Ljiljana Habjanović-Đurović za MNE magazin priča da je u pisanju uvijek vode ljubav, vjera i nada. Sada piše novu knjigu iz duhovnog ciklusa. Priča da je Crna Gora njena koliko i Srbija. Uvijek kada je u Podgorici, na Cetinju ili u Kotoru, dok prelazi preko Lovćena ili ide pod Ostrog, naša sagovornica ima svijest o tome da su tim istim putevima i ulicama prolazile njene pretkinje, i kaže da je obuzmu nježnost i sjeta.
U jednom intervjuu ste rekli da se borite sa bolom tako što pišete o njemu. Šta Vas vodi u pisanju nove knjige?
– Bez obzira da li se radi o knjizi iz ispovjednog ciklusa, kao što je recimo moj najnoviji roman ,,Naš otac”, ili o knjizi iz duhovnog ciklusa, uvijek me u pisanju vode vjera, ljubav i nada. Ima tu i mudrosti, ali ne pozajmljenog knjiškog mudroslovlja, ni lukave mudrosti zmije, već one jednostavne i iskrene mudrosti srca. Baš o toj mudrosti srca govorili su i pisali tumači mojih romana i u katoličkim i u pravoslavnim zemljama.
Da recimo pišete knjigu o današnjem vremenu, kakvi bi Vaši junaci bili?
– Ljudi su uvijek isti, jer se ljudska priroda ne mijenja. I prije nekoliko hiljada godina, i prije nekoliko vjekova, i danas, ljude pokreću iste želje, raduju ista postignuća, bole isti gubici. Vječna je i borba između dobra i zla, između Boga i Njegovog protivnika, a ta borba vodi se preko ljudi i za njihove duše. Mijenja se samo dekor vremena. Drugačije su ulice i kuće, drugačija odjeća i tehnička pomagala, ali to je bez značaja za suštinu knjige, za poruku i emociju koju ona nosi.
Roman ,,Naš otac” posvetili ste svoj zaboravljenoj djeci. Zašto je danas čini se više nego ikad djece koji odrastaju bez ljubavi oba roditelja?
– Uvijek su postojala zaboravljena djeca. Nedavno sam bila u Firenci i posjetila dom za napuštenu djecu koji je osnovan u devetom vijeku. U ranijim periodima ostavljana su djeca rođena van braka, koju majke nijesu mogle da zadrže iz materijalnih razloga ili zbog osude društva. Od kada su se žene ekonomski osamostalile, očevi su se osmjelili da budu neodgovorni, ravnodušni i sebični. Kada se rasturi porodica, djeca uglavnom ostaju sa majkom, a očevi izlaze iz doma kao iz usputnog svratišta, spremni da započnu novi život. Pritom mnogi od njih rado zaboravljaju da u svojim prošlim životima nijesu ostavili kofere, polomljene štapove za pecanje ili probušene lopte, već svoju djecu – živa bića koja vole, čeznu, pate. Koja boluju zbog gubitka očeva i stide se zbog njihove sebične ravnodušnosti.
Mene je prosto porazio podatak da u ovom času 100.000 maloljetnika u Srbiji ne viđa svoje očeve, a 90 odsto tih očeva ne daje izdržavanje za svoju decu. Sigurna sam da je, procentualno, isti slučaj i u Crnoj Gori. Roman ,,Naš otac” je lična i istinita priča, ali to je istovremeno i priča o jednom univerzalnom zlu.
Na književnim večerima često me pitaju da li takvom ocu treba oprostiti. Uvijek im odgovorim da to nije bitno. Dijete može i da oprosti ocu, ali to neće promijeniti ništa suštinsko među njima. Dijete koje odrasta bez očeve brige i ljubavi i otac koji zapostavi svoje dijete postaju stranci i to zaista nikakve naknadne dobre namjere i kajanje ne mogu da promjene.
Ja sam rođena u braku sklopljenom iz velike ljubavi. Moj otac je odbacio moju majku i mene kada mi je bilo sedam godina. Sreli smo se još jednom, na moj šesnaesti rođendan. A onda su do novog susreta prošle četrdeset tri godine. Tada, srela sam se sa strancem, i rastala sam se sa strancem.
Da li Vaš sin Aleksandar razmišlja o snimanju filma po nekoj Vašoj knjizi? Koje djelo biste voljeli da prenese na filmsko platno?
– I moj sin reditelj Hadži – Aleksandar Đurović i ja voleli bi smo da on snimi film po nekom od mojih romana. Moj favorit je ,,Ženski rodoslov”, koji su mnogi nazvali ,,crnogorskim Budenbrokovima”, Aleksandrov ,,Petkana”. Da li ćemo ispuniti naš san da radimo zajedno i da se na premijeri zajedno poklonimo publici, zavisi, na žalost, od toga da li ćemo sakupiti novac potreban za realizaciju filma.
Kako ispunjavate slobodno vrijeme kada ne pišete? Hoćemo li uskoro imati čast da Vas vidimo u Crnoj Gori?
– Kada ne pišem, čitam, razgovaram sa suprugom i sinom, odlazimo u pozorište i na koncerte, gledamo filmove, u bioskopu ili kod kuće. Kad god možemo, otputujemo negdje. Crna Gora je moja koliko i Srbija. Uvijek kada sam u Podgorici, na Cetinju ili u Kotoru, dok prelazim preko Lovćena ili idem pod Ostrog, ja imam svijest o tome da su tim istim putevima i ulicama prolazile moje pretkinje, i obuzmu me nježnost i sjeta. Imam kuću u Dobroti, na samoj obali, pa sam, poput moje prababe i čukunbabe, i ja pomalo Kotoranka. Na promocije idem svuda gdje me pozovu, u Srbiji, regionu i širom Evrope, tamo gdje su objavljeni moji romani (a objavljeno ih je do sada 35 na 14 jezika). Recimo, predstavljala sam italijanska izdanja svojih knjiga u Rimu i Bariju, ali i u čuvenoj bazilici Santa kroče u Firenci, izdanja na ruskom u velelepnoj Kaminskoj sali Moskovske patrijaršije u Moskvi, gostovala sam na univerzitetima u Olomoucu (Češka) i Minsku (Belorusija) sa izdanjima knjiga na češkom i bjeloruskom, bila sam na sajmovima knjiga u Skoplju, Atini, Solunu, Sofiji, gdje sam predstavila svoje romane na makedonskom, grčkom, bugarskom… Ali, bila sam i u Mrkonjić gradu, Pirotu, Baču, Kuršumliji, Lajkovcu, Apatinu… i da ne nabrajam više stotine malih mjesta u koja idem sa istom radošću kao u svjetske metropole.
Iz Crne Gore me veoma, veoma dugo niko nije zvao. Ako ovo Vaše pitanje i moj odgovor nekoga podstaknu da mi organizuje književno veče, doći ću veoma rado.
Najnoviji komentari