14.05.2015. u 8:03
Hrvatski pisac i karikaturista Damir Karakaš imao je zapaženu promociju, ispunjenu smijehom i anegdotama, ali i zbiljom na Međunarodnom sajmu knjiga u Podgorici.
Ovaj umjetnik radio je kao novinar, u Parizu na Novoj Sorboni studirao francuski jezik, svirao harmoniku na ulicama tog grada, izvodio performanse, pisao scenarije za filmove ,,Kino Lika“ i ,,Stolac za ljuljanje“. Objavio je knjige ,,Bosanci su dobri ljudi” (1999), ,,Kombetari” (2000), ,,Kako sam ušao u Evropu” (2004), ,,Sjajno mjesto za nesreću” (2009), ,,Kino Lika” i ,,Eskimi”. Sa njim smo razgovarali neposredno pred promociju aktuelnog romana ,,Blue Moon”.
Boris Liješević bi želio da napravi predstavu po scenariju Vaše knjige ,,Blue Moon“. Koliko Vam to znači?
– Još prije pet godina u poznatom kultnom književnom časopisu ,,Forum“ objavio sam nukleus romana. Već tada Boris Liješević je htio da radi predstavu, napravio je čak i rediteljsku eksplikaciju. Nakon određenog perioda, kad je roman bio gotov, on se ponovo zainteresirao i zvao me je. Zapravo, svih tih pet godina Boris mi je davao vjetar u leđa. Strašno ga cijenim i smatram ga jednim od najboljih reditelja u regiji. Gledao sam njegove predstave i nadam se da ćemo raditi zajedno. Pregovaram trenutno sa dva hrvatska kazališta i dao sam im samo jedan uvjet – može samo raditi Boris Liješević. Ili on ili niko.
,,Blue Moon“ je naziv poznate numere. Zašto baš ,,Blue Moon“ kao naziv romana?
– ,,Blue moon“ je bila jedna tematska večer u Zagrebu, koji je bio centar rokabilija tada u Evropi. Govorilo se: ,,Ako je rokenrol kaiš, rokabili je njegova kopča“. Ljudima kojima nije baš jasan rokabili to je bio, hajdemo reći, Elvis Prisli i dosta drugih bendova. Ali, nije moj roman o rokabiliju, moj roman govori o jednom vremenu u kojem se budućnost činila nemogućom. Govori o više stvari. Nisam htio da moj roman zabavlja zagrebačke šminkere nego da, kao i u onim knjigama koje volim, od čitača tražim da jednostavno počne razmišljati o nekim stvarima. Ne da je to roman o rokabiliju, pa je tu glazba i mi se zabavljamo. To je inače roman koji sam radio pet godina i možda bi ga drugi pisac napisao na tisuću strana. Mene su uvijek fascinirali pisci koji kažu sa malo riječi puno. Kako je rekao Čehov: ,,Pisati tako da riječima bude usko, a mislima široko“. Po meni je najbolji roman ,,Prokleta avlija“ Iva Andrića. Ivo ga je skratio sa 500 strana na 150-200. Keruakov ,,Na putu“ je skraćen sa 800 strana na 300.
Svirate harmoniku dugo. Da li možda da očekujemo i obradu numere ,,Blue Moon“ na tom instrumentu?
– Skoro 40 godina sviram harmoniku, ali ja tretiram taj instrument koji uvijek ljudi povezuju sa nekakvim cajkama, na drugačiji način. Ja sam odrastao slušajući ,,Kleš“, ,,Ramonse“, džez, klasiku, tako da taj instrument u mojim rukama nekako drugačije zvuči. Harmonika je jedan instrument koji ide na srce, dosta bitno je ko stoji iza tog instrumenta, ko svira. U Zagrebu kad sam imao promociju nisam svirao na harmonici ,,Blue Moon“, ali sam doveo jednoga momka koji je ,,Blue Moon“ odsvirao na pili. Ne znam da li ste ikada slušali nekoga da svira na pili, to je stvarno nešto fascinantno. Postoji na ,,You tube“-u. To je pila za rezanje drva sa kojom on svira i ispušta nevjerovatne zvukove. On je na toj pili u Zagrebačkom kazalištu odsvirao ,,Blue Moon“.
Osim romana, na koji način je Francuska bila inspirativna za Vas? Taj boravak na Pompiduu bio je težak?
– Da. Ja sam živio godinu u Bordou, a šest godina u Parizu i on mi je uvijek bio fascinantan grad zato što je to jedan svijet u malom. Kada ga obiđeš kao da si obišao cijeli svijet. Normalno, Pariz je predivan grad, u isto vrijeme i opasan. Ako mu se približiš može te lako progutati, ali, to mi je zapravo jedan od najboljih perioda u životu. Vrlo je inspirativno djelovao na mene.
Na čemu novom radite?
– U Hrvatskoj imamo državne stipendije koje nam puno pomažu u književnosti. Inače, u ovom našem ubrzanom vremenu, ja uvijek govorim književnost će opstati zato što je spora. Što se tiče tih stipendija, ne znam. Mislim da crnogorski pisci to nemaju. Neko je smislio da pisci moraju na tržište. Kako će crnogorski i hrvatski pisci ići na tržište kada nemaju tržište? Država mora pomagati ako želi imati književnost, a književnost je temelj svega. Naši političari nikako da shvate fundamentalnu ulogu kulture, jer narod koji nema kulturu nema nikakvu budućnost. Moraš stvarati kvalitetni rad i zato je jako potrebna pomoć države. Radim sad na novom romanu. To je roman o djetinjstvu. Kažu ,,svaki pisac ima pravo samo na jedan takav roman“ i sad pokušavam to što bolje napraviti. Dugo radim na tekstu, trebaće mi možda još godina-dvije. Za mene je pisanje uvijek neka vrsta avanture, nikad ne znam kako će to završiti.
Bojana Radonjić
Foto: Nova knjiga