ART SLAJDER
NAŠI U SVIJETU: Vedrana Kovač, pijanistkinja u čijem klaviru sve perfektno štima
Pijanistkinju Vedranu Kovač put je vodio iz Podgorice ka Moskvi, Imoli i Beču, gdje sada boravi i radi. U Manausu je svirala sa Amazonskom filharmonijom u čast utakmice ,,Hrvatska“ – ,,Kamerun“ na Svjetskom prvenstvu u fudbalu. To iskustvo pamti kao najupečatljivije.
U pratećem programu ovogodišnje ,,Evrovizije“ u Beču 20. maja izvešće numeru ,,Euro Neuro“ Ramba Amadeusa, sa bugarskim baritonom Rusijem Nikofom i pijanistkinjom Jovanom Bešić.
,,Tu, u njenom klaviru, čudne se stvari zbivaju, odavno već se nagađa da tamo nekog ima“, piše na Vašoj zvaničnoj stranici. Kakve se to čudne stvari dešavaju dok svirate?
– Pa to su stvarno neke neobjašnjive stvari. Mnogo puta mi se u životu desilo da ljudi koji su me prvi put čuli i vidjeli na sceni to nikako ne mogu da povežu sa mojom, kako oni kažu, krhkom i nježnom pojavom. Kada sviram, nemam unaprijed nikakvu koncepciju kako će to sve da zvuči i jednostavno se prepustim, kao da sam medijum nečega. U njemačkom jeziku postoji izraz „es spielt“, što znači „ono svira“ u srednjem rodu, dakle ne sviraš ti već „to nešto“ čemu se predaješ.
Sjećam se u Rusiji na ispitima koje sam polagala u maloj sali Konzervatorijuma „Čajkovski“ žiri je bio smješten na balkonu i znali smo da oni baš sve studente ne mogu slušati pažljivo sve vrijeme izvođenja. Uvijek sam se pribojavala tih ispita i potajno željela da me ne slušaju pažljivo, da nešto drugo rade, da šuškaju papirima… Kako sam obično počinjala sa Bahom, tačno bih osjetila muk u sali, svi bi odjednom zaćutali i usresredili se na moje sviranje. Koliko god da sad djeluje kao kompliment, u tom momentu nije bilo ni malo ugodno.
Koja je to muzika koja Vas nadahnjuje?
– Nemam puno vremena za slušanje druge muzike. Dane provodim uz klasiku koju sviram i da imam pet života ne bih mogla da odsviram sve ono što želim u klasičnoj muzici. Zato mi je uveče, kad hoću da se odmorim, najdraža muzika tišina.U rijetkim trenucima, pored klasike, za razonodu odslušam i druge žanrove. Volim grupe ,,Queen“ i ,,Abbu“, a od naših izvođača veoma mi prijaju glasovi Jadranke Stojaković i Dragana Stojnića.
Na koji način se ogleda saradnja sa ruskim akademikom, geofizičarem i pijanistom Evgenijem Artjuškovim u knjizi ,,The Artistry of the Great Masters“?
– To je saradnja koja traje više od deceniju. Nakon mog diplomskog ispita u Moskvi poslije koncerta prišao mi je poznati ruski naučnik i ljubitelj klavira Evgenij Viktorovič Artjuškov. Rekao mi je da mu se jako svidjelo kako sviram i da sam veoma talentovana, ali da postoji još stvari koje ne znam. Od tada sam počela da učim kod njega, i danas mogu da kažem da je za mnogo toga što sam naučila u muzici, a tiče se tehnike sviranja klavira, zaslužan upravo profesor Artjuškov. On je cijeli život kao naučnik slušao i analizirao sviranje velikih majstora XX vijeka kao što su Rahmanjinov, Mikelanđeli, Rubinštajn… koje i danas slušamo kao etalon. Došli smo do zaključka da su svi oni intuitivno ili naučeno koristili iste principe sviranja na klaviru. Profesor Artjuškov i ja planiramo da do kraja ove godine izdamo knjigu koja će se zvati „Umijeće velikih majstora“ gdje je to sve detaljno opisano, naučno objašnjeno i potvrđeno video materijalima.
Uskoro u Beču počinje ,,Evrovizija”, a Vi ćete na neki način biti dio nje. Možete li nam nešto više reći o svom učešću na ovom takmičenju?
– Pod pokroviteljstvom Erste fondacije u Beču, 20. maja održaće se panel diskusija pod nazivom „The Europian Match“ koja će imati i političku pozadinu. Između ostalog biće riječi i o kontraverzama koje su obilježile neka od ranijih takmičenja za pjesmu „Evrovizije“. Jedan od gostiju na toj panel diskusiji biće i Antonije Pušić, poznatiji pod umjetničkim imenom Rambo Amadeus. Rambo je za ovu priliku odlučio da pjesmu „Euro neuro“ sa kojom je prije tri godine predstavljao Crnu Goru na „Evroviziji“ obradi u operskom maniru. Pošto sam ja, uporedo sa klavirom, završila u Beču opersko pjevanje, i već nastupala u nekim produkcijama, pozvana sam da kao operska pjevačica sarađujem na tom projektu, što sam sa zadovoljstvom prihvatila. Pored mene za izvođene kompozicije angažovan je i bugarski bariton Rusi Nikof, a mlada crnogorska pijanistkinja Jovana Bešić pratiće nas na klaviru. Na probama koje smo do sada imali sve izgleda jako neobično, ali veoma lijepo. Daćemo sve od sebe da tako bude i na premijernom izvođenju.
Vedrana Kovač u Teatru Manaus
Kako je bilo proteklog juna svirati u Manausu sa Amazonskom filharmonijom u čast utakmice ,,Hrvatska“ – ,,Kamerun“ na Svjetskom prvenstvu u fudbalu? Da li pratite sport?
– Koncert u Manausu bio je zaista poseban u svakom smislu. To je već treći put da nastupam u Brazilu, ali taj grad i Teatar Manaus u kojem smo nastupali su priča za sebe. Iskreno, možda je to i najljepša dvorana u kojoj sam svirala. Manaus je grad u srcu džungle i do njega se stiže avionom. Sve je bilo u znaku Svjetskog prvenstva u fudbalu, a mi smo nakon koncerta išli na utakmicu ,,Hrvatska“ – ,,Kamerun“, što je takođe bio nesvakidašnji ugođaj. Zaista sam ponijela samo najljepše utiske iz Brazila, a naročito bih istakla saradnju sa tamošnjom Amazonskom filharmonijom i dirigentom Luizom Malheirom. Što se tiče sporta, informisana sam o bitnijim događajima preko supruga, koji je ljubitelj sportskih dešavanja. Uvijek znam kad Novak Đoković osvoji neku titulu, ili kad se igra važna utakmica u ,,Ligi šampiona“ u fudbalu. Znam i da su rukometašice ,,Budućnosti“ u nedjelju po drugi put postale klupski prvaci Evrope, što je ogroman uspjeh.
Da li je moguće povući paralelu između života u Beču i života u Podgorici?
– Podgorica je grad mog djetinjstva i odrastanja za koji me vežu mnoge lijepe uspomene. Moj otac je živio u Podgorici, moj muž je iz Podgorice i sve u svemu, kad god nam obaveze dozvole vraćamo se u naš grad. Ipak, mene je život vodio na razne strane, prvo do Moskve, gdje sam završila konzervatorijum, pa do Imole u Italiji gdje sam se dodatno usavršavala, a posljednjih pet godina moja adresa je Beč. Šta reći o Beču, a da već nije rečeno. Grad kulture, umjetnosti, posebno muzike, pravo je mjesto za nekog ko želi da se profesionalno razvija i napreduje. Beč mi je toliko toga dao, zato volim ovaj grad. Imala sam priliku ovdje da upoznam mnogo ljudi koji su sa raznih strana svijeta došli u austrijsku prijestonicu, ali i samih Austrijanaca koji su me podržali i učinili da moje note još ljepše zvuče.
Kako je bilo odrastati u porodici gdje je muzika bila sastavni dio života?
– Kada nas je majka upisala u nižu muzičku školu, ne sa namjerom da nam muzika bude profesija, već da steknemo neko osnovno muzičko obrazovanje, od nas četiri sestre sve tri su svirale bolje klavir od mene. Do svoje dvanaeste godine sviranje klavira bilo je zadnje čime sam htjela da se bavim u životu. Ne znam što se to prelomilo u meni, ne znam što je kvrcnulo i opredijelilo moj umjetnički put, ali kad sam dospjela u klasu profesorice Anke Asanović za nepuna dva mjeseca od te, da tako kažem, nezainteresovane djevojčice postala sam neko ko je odjednom počeo da svira klavir i po deset sati dnevno. Onda je uslijedilo prvo takmičenje i 100 osvojenih bodova, i taj osjećaj uspjeha mi se jako dopao (smijeh). Svih ovih godina trudila sam se da ne razočaram moju profesoricu i one drage ljude koji su vjerovali u mene i bili mi podrška u svakom smislu.
Suprug Miloš Milačić je novinar i pjesnik. Nedavno ste proslavili godišnjicu braka. Kako funkcionišu novinar i pijanistkinja?
– Miloš zna da se našali i kaže da u Crnoj Gori postoji izreka „iza svake uspješne žene stoji novinar“. Međutim, kod mene mu ništa ne bi vrijedilo to što je novinar, da nema tako čistu i lijepu pjesničku dušu.
Kad sam bila mala u našu kuću često je dolazio pjesnik Vito Nikolić, koji se družio sa mojim ocem. Jednom prilikom posvetio mu je pjesmu „Između nas i plavog neba“. Od tog dana sam i ja uvijek potajno željela da mi neko posveti pjesmu. I eto, mnogo godina kasnije Miloš je napisao i poslao mi pjesmu koju ste vi citirali na početku razgovora. Pjesma se zove „Tu, u njenom klaviru“ a na mom vebsajtu postoji i verzija na engleskom. Prva strofa te pjesme otprilike glasi: „Tu, u njenom klaviru čudne se stvari zbivaju/ Odavno već se nagađa da tamo nekog ima/ Okolo kruže glasine da mali ljudi se skrivaju/ Tu u njenom klaviru gdje sve perfektno štima…/ Kad sam prvi put pročitala te stihove i saznala da su baš meni posvećeni, to me vratilo u djetinjstvo, u svijet koji i dalje čuvam u sebi. Kad god ih ponovo čitam, čini mi se da sam ista ona mala Vedrana iz Titograda. Kasnije mi je Miloš napisao još puno pjesama, ali ja sam već poslije te prve znala sam da će on biti moj suprug.
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva
