ART SLAJDER
SVETLANA SLAPŠAK: Ima bunta i nanovo se čita Marks
Svetlana Slapšak i moderatorka njene promocije Božena Jelušić
Književnica, antropološkinja, kolumnistkinja i urednica mnogih časopisa Svetlana Slapšak vrlo je inspirativna sagovornica. Ova simpatična buntovnica ima mnogo toga da kaže, tako da malo je bilo šest minuta da pokrijemo sve oblasti njenog života, poput paljenja satiričnog časopisa ,,Frontisteriona“ od strane policije 1970. godine ili onda kada joj zbog disidentskih aktivnosti nije od 1968. do 1976, potom od 1987. do 1989. izdat pasoš. Tu je i nominacija za Nobelovu nagradu kao i vrijeme kada je bila dio istraživačkog tima na čuvenom institutu ,,Maks Plank“.
U razgovoru sa njom ovoga puta dotakli smo se vremena kada je bila članica studentskog pokreta, Crne Gore i Grka, Jugoslavije i Tita, žena Balkana i novih projekata.
Bili ste dio studentskog pokreta od 1968. do 1972. godine. Koliko se toga promijenilo od tada do danas i zašto danas nema mladalačkog buntovnog duha?
– Ja mislim da mladalačkog buntovnog duha ima čak i više danas nego tada. Tada je bila jedna određena grupa koja se mogla računati na stotine, u prvoj fazi možda na hiljade. Danas imate globalni pokret mladih koji ima vrlo slične zahtjeve. Reaktualizacija ‘68. i kulturna revolucija koja je tada izvedena u cijelome svijetu je sada u nekoj fazi ponovog čitanja. Mislim da to uopšte nije loše i da zahtjevi koje je tada cijela mlada generacija planete postavila sa mirom, pravom za jednakošću, novim položajem žena i svim ostalim i danas se pojavljuju. Naravno da ostaje gorak utisak da, ako se ponovo pojavljuje, znači da se između toga ništa nije desilo. Ne samo da se nije desilo nego je bilo mnogo jako lošega. Ponovo je vrijeme da se postave ta pitanja, jer većina pitanja iz ‘68. itekako stoji, uključujući, potpuno neočekivano, novo čitanje Marksa. Na kraju krajeva, pred sobom imamo autoritet koji je umio da analizira kapital. To danas jako malo ljudi umije. To ne treba da nas baca u očajanje. Svijet je takav, dva koraka nazad, jedan naprijed i to je sasvim u redu.
Grčki antropolog je kazao: ,,Idem u Crnu Goru da vidim svoju prapostojbinu“.
– (smijeh) To je jako lijepa ideja, znate. Grci su imali kult Crne Gore još od 19. vijeka do doba sticanja nezavisnosti i taj kult Crne Gore je imao politički značaj. On je zapravo bio izbjegavanje odnosa sa Srbijom koji su bili konkurenti na krajevima (smijeh). Crnogorci su bili onako nevino pleme koje može da se izučava bez opasnosti da vam napravi neki diplomatski problem ili tako nešto. Strast Grka za Crnu Goru posvjedočena je u tome što je napisan jedan ep o Crnoj Gori na grčkom, mnogo članaka i putopisa. Strašno je zanimljivo kako se taj kolonijalni instinkt i kolonijalni impuls ne šire samo Zapadom prema Istoku već i u obrnutom smjeru. Mnogi Srbi su u Crnoj Gori tražili taj ideal, nekadašnji svijet pun poštenja i svega ostalog. Utopizacija Crne Gore je katastrofalno djelovala na samu Crnu Goru prije svega, da ne govorim o drugim posljedicama.
Da li se odustalo od teorije da su Sloveni došli ovdje u 7. vijeku?
– Nije se odustalo, samo je problem bilo kakvog raspravljanja tih tema ko je kada i gdje došao danas nužno domen nacionalističke nauke. Tim se pitanjem uopšte ne treba baviti. Nažalost, pitanje etno-geneze je prostituisano u savremenoj nauci.
Božena Jelušić govori na promociji djela Svetlane Slapšak
Često pišete o ženama Balkana. Po čemu su one specifične?
– Po tome što imaju kontinuiranu istoriju od Antike. Istog su patrijarhata, sa istim mitskim obrascima, sa istim ritualima se nastavljaju i taj fenomenalni kontinuitet kojeg ne srećemo u drugim djelovima Evrope niti svijeta je nešto što mene zanima još i danas. Vjerujem da se na osnovu tog kontinuiteta može itekako još istraživati istorija žena na Balkanu.
Objavljen je esej u Amsterdamu pod nazivom ,,Remember Yugoslavia?“. Kako pamtite Jugoslaviju?
– Znate kako, ja sam živjela u onoj kritičkoj Jugoslaviji koja je imala primjedbe na sistem i na Tita i danas imam mali problem sa onima koji slave Tita bez ikakve kritičke distance. Istovremeno, neću da upadnem u nacionalističku grupu koja je mrzjela Tita zato što su to bili antikomunisti i nacionalisti. Te distinkcije treba očuvati ne samo zbog očuvanja razuma nego i zbog očuvanja sposobnosti da i dalje vidimo šta se događa zbog kritičkoga duha. To je ono što sam ja dobila u Jugoslaviji, što sam pronosila bez obzira na posljedice i što sam sačuvala i dalje. Ne mislim da se odričem tog svog sjećanja. Mislim da nostalgija zapravo direktno cenzuriše kritičku misao. To je jako opasno. Utoliko više što je danas ona potrošačka stvar.
Na čemu novom radite?
– Otpuštena sam i morala sam da se penzionišem krajem 2013. godine. Sad imam neuporedivo manje novca i neuporedivo više vremena (smijeh). Pišem mnogo više i to književnost, jer me to jako zabavlja. Nijedan od mojih romana, ni drama još niko nije htio da kupi, što je u nekom smislu izvor nezadovoljstva, ali i izvor posebne sreće jer to daju svojim čitaocima. Pripremam nekoliko studija. Ove godine treba da mi izađu dvije knjige. Jedna je ,,O kupusu i seksualnosti“ u srpskoj verziji. To je izašlo na slovenačkom. Tu je i završetak trilogije o antičkoj mitologiji gdje se bavim muškarcima, čudovištima i životinjama.
Bojana Radonjić
Foto: Nova knjiga
