DRUŠTVO SLAJDER
PORODICA: Roditelji se loše snalaze sa agresijom tinejdžera
,,Moje dijete čak i za najmanju sitnicu reaguje impulsivno, svađa se, raspravlja, ispoljava znake agresije, da li treba da se zabrinem?” Ovo je pitanje sa kojim se suočava svaki drugi roditelj tinejdžera u svijetu, pa i u Crnoj Gori, često nemoćan pred prizorom djeteta koje od kuće pravi pozornicu, ne ostavljajući puno prostora zbunjenim roditeljima da na pravi način odreaguju.
– Prije 20 godina bilo je nezamislivo da dijete kaže majci ili ocu neću, za nešto što mu se traži da uradi. Znala su se pravila poštovanja autoriteta roditelja, uopšte odraslih. Danas je situacija drugačija, imamo popustljivi stil u vaspitanju. Pa se od nekog predškolskog doba, udovoljava djeci više nego što je to za njih zdravo, čak se dešava da im se dopušta nešto što oni ni ne traže. To je negdje i posljedica ubrznog tempa života, nedostatka vremena i svega ostalog – objašnjava za MNE magazin diplomirana pedagoškinja Tanja Vujović.
Tanja Vujović
Naša sagovornica dodaje da kada djeca krenu sa agresivnim ponašanjem, roditelji se malo uplaše i često pogrešno odreaguju u takvoj situaciji.
– Prvo se negdje osjete malo povrijeđeni kao roditelji, a sa druge strane se zabrinu i pitaju da li je to zdrava reakcija, da li su oni negdje pogriješili i kako da se postave. Različito reaguju. Recimo na primjer neki reaguju pojačanim pritiskom na tinejdžere, verbalnom agresivnošću, strogim zabranama, što nije po mom mišljenju negdje dobar put, jer to još više pojačava agresivnost. Drugi se pak, povuku, ćute i misle da je to pravi put. U oba slučaja griješe – apeluje Vujović.
Najbolje je sa djetetom otvoreno razgovarati, poručuje pedagoškinja.
– Problem se ne može riješiti jednim razgovorom, to je nešto što podrazumjeva suštinski odnos povjerenja između roditelja i djece a treba znati i postaviti granice. Djeci mora da bude jasno dokle mogu da idu i šta je ono oko čega se više ne može pregovarati. Ne postoji neko univerzalno pravilo za svaku porodicu. To agresivno, grubo i neadekvatno reagovanje tinejdžera je posljedica nekog odnosa koji se gradi između roditelja i djece dugi niz godina, tu je uticaj vršnjaka, medija i svega ostalog – kazala je Vujović.
Ona posebno ističe se kroz razgovor može najbolje uočiti da li je agresivnost pretjerana i prevazilazi granice normalnog ponašanja, kada već treba da se obrate psihologu za pomoć.
– U velikom broju škola postoje posiholozi i pedagozi. Mislim da roditelji polako postaju toga svjesni i traže pomoć. S tim što treba da imaju strpljenja i da ne očekuju instant rješenja da im se da ,,magični recept” i da će se problemi odmah riješiti. Poznato je da u pubertetu djece žele da pokažu neku samostalnost i bunt prema autoritetu, a na prvoj liniji fronta su roditelji – rekla je pedagoškinja i dodala da roditelji moraju da znaju da postave granice.
Greške se dešavaju najvišem iz straha za njihovu bezbjednost.
– Često čujemo djecu u tom dobu kako ih roditelji ne razumiju, i da hoće da budu samostalni. Nastupaju greške jer ne mogu realno da sagledaju koliko su oni spremni i sposobni da donesu neku odluku ali i da procijene moguće posljedice u vezi sa tim – kaže naša sagovornica.
Ona smatra i da neka vrsta kazne (ne fizičke) može da bude put ka rješavanju ovog problema. Roditelji moraju da budu primjer djeci.
– Ovdje ne mislim na fizičko kažnjavanje djece. Ali u vidu zabrane izlaska, korištenja računara, sa naglaskom da kada budu popravili ponašanje ukinuće se kazne. Istakla bih i to da je pogrešno djecu omalovažavati, jer ako je roditelj agresivno verbalan prema djetetu ako ga vrijeđa, omalovažava, normalno je očekivati da mu se ni ono neće obratiti sa uvažavanjem. Roditelji moraju da budu primjer djeci, oni sve gledaju i uče od njih. Ključ uspijeha leži u potenciranju pravih porodičnih vrijednosti, jer samo na taj način neće se skrenuti sa pravog puta u vaspitanju djeteta – poručila je Tanja Vujović.
