27.04.2015. u 5:45
Milanka Aranitović- Rakočević nije jedina koja je preživjela nasilje u porodici, ali jeste prva u Crnoj Gori koja je javno progovorila i o tome napisala knjigu ,,Kad zažmuriš niko te ne vidi”. Ona ima više zanimanja: pedagoškinja je, spisateljica, novinarka, sobarica, taksista… Ne stidi se, kaže, ni jednog posla, ništa joj nije teško kako bi za svoje troje djece obezbijedila bolje sjutra.
-Nije bilo lako preživjeti stres koje su donijele ratne 90- te godine, priča za MNE magazin Milanka Aranitović-Rakočević dok joj se pred očima ređaju slike, razorene Bosne, napuštenog stana, jednog života koji je izgradila, a koji je nasilno otrgnut od nje. Da nesreća ne dolazi sama, uvjerila se vrlo brzo po dolasku u Crnu Goru. Sačekao ih je izbjeglički kamp, a muž je preko noći postao alkoholičar i nasilnik. Ipak, vedar duh i vjera u bolje sjutra dok prepričava nemile događaje iz svog života, ne izdaju je. Sve je pozitivno u njenom glasu, i govori nam ,,Bilo je teško, ipak pronašla sam svoj kolačić sreće i svoje parče neba“.
– Prije nego što smo se vjenčali, bivši suprug i ja zabavljali smo se pet godina. On je već živio u Bosni, imao je posao tamo, a ja sam mu se pridružila nakon što sam diplomirala na višoj Pedagoškoj u Nikšiću. U početku je sve bilo super, ne samo da nije volio da pije, nego je imao čak i gušenje i alergiju, nakon što proba alkohol. Uglavnom, on je bio svjestan da ne smije da pije, ali uz društvo, jedna pijanka, druga… U početku je to sve bilo veoma simpatično, tada nije pokazivao nikakve oblike nasilja – prisjeća se Milanka i dodaje da su stvari nakon dvije godine braka počele da idu nizbrdo.
Kaže da njena priča negdje može da bude nauk mladim djevojkama, da godine koje sa nekim provedu prije braka nijesu garancija kasnijeg uspješnog zajedničkog života, jer neke stvari isplivaju na površinu, kad je već kasno.
– Nasilje u našem braku eskaliralo je kada smo stigli u Crnu Goru. Nikako nije mogao da se pomiri sa činjenicom da smo u Bosni sve ostavili, stan, posao, i odjednom došli da nemamo ništa, to je za njega bila katastrofa. Dok sam ja to sve drugačije shvatala, i vjerovala da ćemo se snaći. Nije sve jednako crno svima. Svijet je onakav kakav je u našim mislima. Traume iz rata ostavile su duboke tragove u dušama nas kao raseljenih lica, kao i tragove na ljudima koji su nas tu dočekivali – pojašnjava naša sagovornica.
Boravak u izbjegličkom naselju među hiljadama ljudi koji su bili pod užasnim teretom, nije bio lak, ali Milanka je u svemu tome uspjela da nađe neke svoje, kako kaže, ,,svijetle tačke“.
– Djeca iz izbjegličkog naselja bila su mi prioritet. Nastojala sam na sve načine da organizujem njihovo vrijeme kako bih im pomogla da skrenu misli sa onoga šta su preživjeli. Osmislila sam list za djecu ,,Djetelina“, pa novinarske radionice… Sebe sam pronašla u pomaganju drugima, da lakše prebrode težak period u životu. Nije bilo lako gledati sve te ljude koji su bukvalno od stresa gubili kosu preko noći, ili postajali sijedi. Nažalost, bilo je i onih koji su žargonski rečeno ,,pucali“ jer nijesu mogli da se snađu u situaciji u kojoj su se našli- prisjeća se ona.
Nije prošlo puno vremena, pa je jedan problem, zamjenio drugi, još veći, suprug se do kraja predao alkoholu. Počelo je maltretiranje, kako verbalno, tako i fizičko. Ipak, ružna riječ boljela je više od šamara.
– U lepezi svih oblika maltretiranja nijedan me nije mimoišao, to sam kroz knjigu pokušala da objasnim. Nekada je bilo gore mentalno od fizičkog maltretiranja. Prije svega zbog toga što sam odrasla u zdravoj porodici, majka i otac su kod mene razvili slobodan duh, osobu koja je svjesna sebe i zna koliko vrijedi. Trpjela sam uvrede, nazivao me ružnim imenima, pokušavao je da obriše prljavu obuću od mene, ja to nijesam mogla da podnesem. Takvo ophođenje više me je boljelo od šamara, guranja…- rekla je ova hrabra žena.
Kada je došao do te faze da više sebi nije mogao da pomogne, njen suprug je, kaže, otišao u Kotor u ustanovu za odvikavanje od alkohola i tamo proveo osam mjeseci.
– Vjerovala sam da će se izliječiti. Ispostavilo se da kod njega to nije slučaj. Krenula sam opet u istu priču traženja rješenja i put izlaska iz haosa koji već godinama traje. Sjećam se da sam uputila 46 poziva policiji i 25 prijava, što nije bilo čudno, jer u to vrijeme nije bio verifikovan zakon o porodičnom nasilju. Nadam se da je ženama danas mnogo lakše. Ali, ono što je bitno u svemu tome je da čovjek kada u sebi prepozna želju i potrebu da nešto okonča, to i uradi.
Naša sagovornica imala je snage da istraje i da se bori, bez obzira na prepreke koje su mogle da joj ugroze život.
– Znala sam da ću naići na osudu sredine, da ću biti kritikovana, ali sam bila odlučna u ostvarenju cilja da želim da izađem iz nečega što me je činilo nesrećnom i loše uticalo na moju djecu. Razveli smo se 96. godine, dobila sam kredit i uspjela da izgradim kuću. Ipak, on nas nije ostavljao na miru, pravio je upade, maltretirao me na razne načine, stalno smo bili kao na iglama, činilo nam se da njegove korake čujemo negdje u vazduhu. Već je postalo nepodnošljivo, pa sam opet tražila pomoć policije i raznih institucija. Sve je kulminiralo 2006. kada nam je namjerno spalio kuću do temelja. Potom dolazi period kada sam sa troje djece boravila u Sigurnoj ženskoj kući gdje sam bila smještena osam mjeseci dok se kuća renovirala – rekla je Milanka Aranitović – Rakočević.
Boravak u Sigurnoj ženskoj kući za nju je predstavljao preporod. Na naše pitanje kako su djeca prebrodila ovaj period, ona odgovara:
– U svakom braku gdje ima bilo koje vrste maltretiranja djeca su ta koja su konstantno na udaru. Nastojala sam da ih sklonim u smislu da ,,šminkam“ te neke situacije i čini mi se da sam uspjela da ih zaštitim. Žene trpe do momeneta dok ne shvate da su djeca ugrožena i da mogu da nastradaju od nekoga ko ih je stvorio. Nijesam u stanju da to definišem, moja djeca su prošla i neke faze razgovora sa psihologom u Sigurnoj ženskoj kući, to im je pomoglo, dosta. Danas, sa ponosom mogu da kažem da su moja djeca normalni odrasli ljudi, prije svega srećni, svako na svoj način – kaže naša sagovornica.
Ona poručuje da nasiljem i bez nasilja čovjek ne treba da dozvoli da bilo ko upravlja njegovim životom.
– Ono što ja trpim, ne svojom krivicom, nije moja sramota, neka se stidi neko ko je uzrok tome. Poruka moje knjige ,,Dok zažmuriš niko te ne vidi“ je ta, da ako ne razgovaraš o problemu i ne dozvoljavaš da ga neko vidi i primjeti, niko ti neće pomoći, jer nema priliku za to- poručuje naša sagovornica.
Ona sigurnim korakom ide naprijed u želji da djeci gradi bolju budućnost. Piše poeziju i prozu za djecu i odrasle, zastupljena je u Zborniku pjesnika bivše Jugoslavije, učesnica je brojnih humanitarnih karavana. Sada ,,radi” na novoj knjizi ,,Pucaj puče mi duša“ koja priča potresnu priču ljudi koji su preživjeli sve strahote rata u Bosni.