DRUŠTVO SLAJDER
ISPOVIJEST NOVINARKE LEJLE ZVIZDIĆ: Estetski zahvat mi je skoro uništio život
Lejla Zvizdić
– Moja priča počinje u junu 2013. godine. To je bilo ljeto koje je, nepovratno, promijenilo moj život. Ljeto, kada sam se odlučila za određene estetske zahvate u Poliklinici Karabeg – počela je svoju priču Lejla Zvizdić, poznato lice BHT-a.
U svojoj 19-godišnjoj televizijskoj karijeri Lejla je zabilježila mnogo uspješnih projekata: dnevnika, specijalnih izbornih programa, intervjua, vrlo gledanog talk-game showa ,,Piramida”, otvorenog programa i Crvenog tepiha tokom SFF-a, magazina ,,Sve u svemu” … pa je njen nagli nestanak s malih ekrana bio primijećen. Je li bolesna? Ponovo trudna? Privatni problemi? Kolege su bile sve glasnije, a Lejla je, saznaćemo kasnije, to vrijeme provodila u kući, skrivajući se od ogledala. Šta se, ustvari, zbilo?
Po povratku s porodiljnog bolovanja, nakon što je rodila svoje drugo dijete – sina Amara, Lejla je u svojoj kući dobila u zadatak zahtjevan angažman – osmišljavanje i praćenje najveće filmske smotre u Regionu Sarajevo Film Festivala.
Mladoj majci ne treba puno za kritički stav pred ogledalom. ,,Ne sviđa mi se ovo, ovog je previše, ovog premalo….” A estetska hirurgija nadohvat ruke.
Koje ste estetske zahvate obavili?
– Obavila sam uklanjanje viška kože na gornjim kapcima (blefaroplastiku), ublažavanje nazolabijalnih brazdi tzv. dermalnim filerima sredstvom Aquamid i augmentaciju usana sredstvom Juvederm. Blefaroplastika je nešto što sam željela već duži period uraditi zbog spuštenog, umornog pogleda i smatrala sam da, kao neko ko se pojavljuje na TV ekranima, taj dojam se može korigovati spomenutim zahvatom i svježije izgledati.
Dermalni fileri, te blago uvećanje usana je nešto što je bila sekundarna stvar, o kojoj čak nisam ozbiljno ni razmišljala.
Međutim, u konsultacijama s predstavnicima Poliklinike Karabeg, naprečac sam donijela definitivnu odluku uraditi i to. Kada razgovarate s njima, sve zvuči tako jednostavno, bezbrižno i usputno.
Jeste li svjesni da će se sad mnogi pitati čemu uopće takva odluka?
– Svi mi imamo određene želje i u skladu s mogućnostima ih ispunjavamo. Smatrala da na ovaj način investiram u sebe i u svoj posao. Na moju žalost, ispalo je potpuno suprotno. Uži krug prijatelja, koji su znali za moj slučaj i bili uz mene u teškim trenucima, znali su me pitati: ,,Pa ti si lijepa žena. Zar si išta trebala raditi na sebi”?
Ali, zar svi mi kad stanemo pred ogledalo nemamo nešto što nam smeta u tom odrazu, nešto što bi svako od nas želio promijeniti, učiniti ljepšim? Kada pitam kolege, prijatelje, poznanike u neformalnom razgovoru šta bi željeli promijeniti na sebi, dobijem lepezu odgovora (od operacije nosa, kapaka, usana, liposukcije, uvećanja i smanjenja grudi, do presađivanje kose kod muškaraca), ali da im je moj slučaj alarm za preispitivanje takvih odluka.
Ali nije sve ispalo kako treba?
– Zahvati u privatnoj Poliklinici Karabeg su mi obavljeni 14. juna 2013. godine. Antibiotike sam uzimala pet dana, a potom ih, po preporuci doktorice, koja je i obavila zahvate, prestala konzumirati. Nakon toga s porodicom sam otišla na godišnji odmor u Hrvatsku. Neželjene reakcije su počele netom po izlasku iz klimatiziranog automobila, u ranim jutarnjim satima po prohladnom vremenu, dakle dok još nisam kročila na plažu. U Sarajevu su, nakon zahvata, bile jako visoke temperature (dostizale su i 40 stepeni), ali reakcija na licu tada nije bilo.
Na konsultacijama uoči zahvata sam jasno stavila do znanja da imam rezervisan boravak na moru od 21. juna i ukoliko to može stvarati bilo kakve probleme, da odustajem od zahvata i prolongiram ga za jesen.
Međutim, dobila sam izričit odgovor da nema nikakvog razloga odustati od zahvata, da slobodno idem na more i da samo zbog operacije kapaka moram nositi šešir i naočale (kako bih oči zaštitila), a da nikakve probleme ne očekujem zbog filera ili uvećanja usana. Pridržavala sam se i ono malo šturih uputa što su mi dali, ali reakcije su se pojavileupravo tamo gdje su rekli da ih nikako ne može biti. Naknadno su iskonstruisali priču da se ja nisam pridržavala procedure, da je za sve kriv moj odlazak na more, ubod neke fantomske pčele, te na taj način pokušali banalizirati cijeli slučaj i skinuti odgovornost sa sebe. Da stvar bude gora, o tome je dr. Reuf Karabeg pričao i na jednoj TV stanici u proljeće 2014., de facto optužujući mene.
Kasnije ću saznati da je opasnost od reakcija na Aquamid mnogo veća i daleko češća, ali to je već posebna tematika, kojom ćemo se baviti na drugom mjestu.
Kako su se manifestirale te reakcije? Jesi li o tome obavijestila Polikliniku Karabeg?
– Reakcije su počele najprije u vidu oticanja usne, a potom su se proširile i na ostatak lica. Odmah sam se uslikala, slike mailom poslala Poliklinici i potom im uputila telefonski poziv.
Izrazili su čuđenje uz uputu da uzmem antibiotik širokog spektra i neko sredstvo protiv alergije. To sam i učinila, međutim, konzumiranje lijekova mi nije pomoglo. Oticanje lica je postajalo sve deformisanije za tih nekoliko dana odmora, te sam više puta zatražila i ljekarsku pomoć na Hvaru. Primala sam koktel injekcije, ali bez velikog uspjeha.
Odlučila sam prekinuti odmor u prvoj sedmici jula i vratiti se u Sarajevo.
Otoci su postajali sve ozbiljniji, a lice sve deformisanije, te sam se svakodnevno obraćala dr. Karabegu očajna i s vapajem da riješi moj problem. Nakon toga su me pozvali da dođem u Polikliniku na zajednički pregled dr. Karabega i doktora iz oblasti ORL. Sugerisali su da me se istu noć hitno operiše, otvaranjem obraza iznutra kako bi se pokušalo izvaditi aplicirano sredstvo. Prijedlog dr. Karabega je bio operisati me u lokalnoj anesteziji, ali ga je kolega ORL upozorio na težinu operativnog zahvata i insistirao na općoj anesteziji, za koju je neophodan internistički pregled.
Tada me je dr. Karabeg uputio na KUM sa uputom da razgovaram isključivo s dežurnim ljekarom, s kojim je on prethodno obavio razgovor, i ni s kim drugim, jer, citirat ću ga: ,,Neću mahalanja na Klinici”. Iskreno, bila sam malo zatečena, ali sam se u skladu s tim uputama i ponašala.
Otpuštena sam iz Poliklinike dan poslije, uz uvjeravanja da će se za pet dana moje stanje smiriti, otoci od operacije povući, a da će se zadebljanja od rezova smiriti za najduže osam mjeseci. Međutim, peti dan nakon te operacije stanje mi se rapidno pogoršalo, otoci su postali još ozbiljniji, te mi je, nakon toga, dr. Karabeg obavio i dva vanjska reza na licu i stavio drenove. Moje lice je tada bilo u neopisivom, bolje rečeno, užasnom stanju.
Sutradan je, nakon mog prvog previjanja, otputovao na Azurnu obalu (mislim da je u pitanju bio godišnji odmor s porodicom). Naredni mjesec sam skoro svakodnevno morala ići na dreniranja u Polikliniku Karabeg, koja su bila izuzetno bolna, jer su rađena ,,naživo”, a podrazumijevala su da mi lice svaki put zarežu skalpelom i potom čiste od postojećeg sekreta. Nijednom riječju vam ne mogu opisati stepen tih bolova, jedan dan sam gotovo ostala bez svijesti. Taj sekret nije prestajao curiti ni nakon terapija dreniranjem. Mjesecima sam se budila s krvavim flekama na jastučnicama. Ne mogu vam reći kako boli činjenica … (plač).
Niste li se dovoljno naplakali za ove dvije godine, Lejla? Da prekinemo intervju?
– Ne, ne, nastavljamo. Htjela sam reći …kako boli činjenica da ne možete zagrliti, niti poljubiti svoju djecu, jer vas boli svaki dio lica i nosite zavoje. Meni to vrijeme niko ne može vratiti. Moja djeca su tada bila pilići, sin je imao godinu, kćerkica pet. Živite s činjenicom da ste neupotrebljivi, defektni, bolesni, razdražljivi, a bili ste sve osim toga. Psihički jedva preživljavate dan za danom. Uz sve to, od mnoštva lijekova koje sam konzumirala kasnije sam se enormno udebljala, te zapala u još veću depresiju iz koje do dan-danas nisam izašla.
Spominjete djecu. Kako su oni tada reagirali?
– Svjesni su bili da im mama nije najbolje. Nisam im se mogla nimalo posvetiti, niti čak prići im, jer je i najmanji dodir po licu za mene bio nepodnošljiv. Ljubili bi me po rukama. Mona me tješila, Amar tada nije ni pričao. On se danas toga ne sjeća, Mona sjeća, vrlo jasno i na bilo kakvo spominjanje mog slučaja burno reaguje.
Pretpostavljamo da je to razlog zašto već dvije godine odsustvujete sa TV ekrana? Kako su na BHT1 reagirali na tvoje odsustvo?
– Da, to je isključivi razlog zašto me već dvije godine nema na ekranu. Moja sreća je što sam se svih ovih godina gradila i izgradila u uredničkom smislu, pa sam mogla obavljati taj dio svojih obaveza. Međutim, zbog nemogućnosti angažovanja mene i kao TV voditeljice, i moja kuća i ja smo bili na gubitku. Na mene se, naime, računalo u nekoliko vrlo značajnih, vodećih projekata BHRT-a. Također, nisam mogla biti angažovana ni na nekoliko „vanjskih”, honorarnih projekata.
I samo bolovanje sam, na svoju ruku, prekinula i počela raditi. U jednom momentu sam shvatila da svojoj porodici moram priuštiti i nešto drugo osim suza, da ću potpuno poludjeti izolovana od vanjskog svijeta i da se ne mogu vječno skrivati od pogleda. Svakog jutra sam se, kad bih se probudila, pitala: ,,Kakvog ću monstruma danas vidjeti u ogledalu”. Ali, onda sam odlučila početi raditi, u radu sam vidjela spas i bijeg od misli, depresije. Neke kolege me nisu ni prepoznale u to vrijeme, jer zaista nisam ličila na sebe…
Danas, dvije godine poslije i dalje imam zadebljanja na licu, asimetriju nazolabijalnih brazdi, mimika lica još nije posve fleksibilna, imam i povremena oteknuća, te tzv. posljedične granulome, koji će mi se morati odstraniti hirurškim putem, a potom rješavati i problem nastale atrofije lica.
Jeste li danas u kontaktu s Poliklinikom Karabeg?
– Ne. Svi kontakti sada idu preko mog “Marić & co” pravnog tima, predvođenog Višnjom Dizdarević. Posljednji put su me iz Poliklinike kontaktirali u jesen 2013. godine, nudeći mi liposukciju kao kompenzaciju za sve što sam preživjela. Jasno, odbila sam, jer s Poliklinikom Karabeg nikada nisam na kompenzacijskim osnovama sarađivala.
Zašto ste odlučili tužiti Polikliniku Karabeg?
– Zato što je napravljen niz propusta usljed kojih je moje zdravstveno stanje narušeno, s trajnim posljedicama, a sve to je znatno utjecalo i na moju karijeru. Za to se mora odgovarati, a nikako biti aboliran odgovornosti. Nažalost, usađen nam je taj koncept razmišljanja da su ljekari, generalno govoreći, povlaštena, nedodirljiva elita i iznad zakona, ali želim vjerovati da je ovo pravična država. Ako neko treba biti ,,okidač” i presedan, pristajem da to budem ja.
Postoji li način da estetsku nepravilnost koju imate na licu i koja je trajna, riješite nekim novim zahvatom?
– Prije nekoliko mjeseci počela sam tražiti mišljenje uglednih stručnjaka van naše zemlje. Predlaže mi se nekoliko varijanti liječenja. Svaka podrazumijeva najprije hiruršku sanaciju, a potom i druge zahvate. Međutim, niko od njih ne garantuje potpuno izlječenje. Napravljena je već prevelika šteta.
Jeste li u bilo kojem trenutku strahovali za svoj život?
– Jesam, više puta. Kada vam se stanje pogoršava iz dana u dan, bolovi postaju nepodnošljivi, imate nesnošljive glavobolje, lice konstantno otiče i krvari uz veliku količinu sekreta, pitate se: ,,Hoću li sve ovo preživjeti”? Meni je ovaj problem osovina života već dvije godine. Želim okrenuti novi list ili, bolje rečeno, stari. Vratiti svoj život, svoj osmijeh, karijeru, biti sretna žena, majka, supruga, kćerka, prijateljica.
Autor: Elameri Škrgić – Mikulić
Izvor: Azra
