ART SLAJDER
BRANKO BALETIĆ: Prošlost nam nečujno uređuje budućnost
Branko Baletić reditelj je koji potpisuje mnoga djela od ,,Balkan ekspresa” do ,,Crne Gore i Velikog rata”. Sa njim smo razgovarali na neformalnom druženju sa novinarima i posjetiocima ,,Gradske knjižare” u Podgorici, u kojoj je gostovao u sklopu obilježavanja Svjetskog dana knjige.
Koji su to novi projekti koje pripremate?
– Imam dva projekta na kojima radim već 20 godina. Prvi je igrani film koji se zove ,,Adieu, Montenegro“. Nazvao sam ga prvobitno ,,Au revoir, Montenegro“, ali su Francuzi, partneri, od mene tražili da promjenimo naslov. Veće šanse su se pojavile za realizaciju, dobili smo neka sredstva od Ministarstva kulture Crne Gore. Konkurisali smo u Francuskoj, Belgiji, nekim evropskim fondovima i ja se nadam da ćemo dobiti podršku. To je jedan dugoročni projekat, prvu verziju tog teksta napisao sam 1990., prije 25 godina. Drugi projekat je mini-serija, gotovo privatno za sebe, a to je ,,Crna Gora i Drugi svjetski rat“. Prethodno sam sa Androm Martinovićem radio ,,Crna Gora i Veliki rat“. Sedamdeset je godina od kraja Drugog svjetskog rata. Vidim da se baš nešto ne pretržemo kao sredina da to obilježimo. Imajući u vidu neke turbulencije koje se, prije svega, u okruženju dešavaju, mislim da bi taj antifašistički stav morao biti jasniji. Mislim da je antifašizam jedini stub Evropske unije koji se nikada nije ljuljao. Sa druge strane, u Srbiji predstoji, po mom mišljenju, jedna neshvatljiva promjena ishoda Drugog svjetskog rata vezano za četnički pokret pod maskom nevinih žrtava kojih je, naravno, bilo krajem rata. Ali, kad se iza toga valja nešto drugo, to će, prije svega, nanijeti ogromnu štetu Srbiji, ali i Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, povampirenje jednog istorijski potpuno poraženog koncepta.
Kroz pokretne slike izražavate svoju umjetnost. Koja je to poruka koju želite da prenesete?
– Ja, prije svega, bježim od takve vrste izraza i spominjanja umjetnosti i velikih poruka. Prosto, ja sam reditelj, to je moja profesija. Ali, s druge strane, ovo što kažete, naravno, čovjek sam koji prati šta se dešava. Mi kao region spadamo u one narode kojima prošlost nečujno uređuje budućnost i nekad ne prepoznamo to. Zbog toga je i naše kretanje ka jednoj srećnijoj budućnosti usporeno.
Mnogi su filmovi realizovani kroz adaptaciju književnih dijela. Koliko je Vama književnost bitna za neke ideje, za crpljenje inspiracije?
– Ne, vrlo rijetko sam pomislio da adaptiram neko književno djelo, što ne znači da nisam bio oduševljen nekim knjigama, ali, jednostavno, uvijek mi je bilo bliže da ono što sam zamislio pokušam da vizualizujem. Možda je to i, na neki način, nedostatak jednog većeg iskustva s moje strane, ali, sa druge strane, pošto film vidim prevashodno kroz akciju, kroz pokret, nekada ne prepoznam u književnom djelu da je to baš tako moguće uraditi.
Bojana Radonjić
