KOLUMNE
STAV: Gorčin Stojanović o nasilju na tribinama
Među mnogim ljudima koji su umrli nedavno kao što je Ginter Gras, veliki slikar Jože Ciuha, Persi Sledž, koji samo da je otpjevao ,,When a man loves a woman“ bilo bi dovoljno da ga žalite.
Umro je Edvardo Galeano. On je sjajan, ozbiljan, veliki urugvajski pisac koji je kao i mnogi iz njegove generacije, a četrdeseto je godište, ostao u sjenci pisaca magičnog realizma koji su bili popularni sedamdesetih i osamdesetih godina, i svega onoga što je dio latinoameričkog uma, što će reći Sabato, Vargas Ljosa, Markes, Borhes. Edvardo Galeano je napisao mnoge knjige, ali i jednu koja je objavljena u Beogradu prije možda desetak godina. Zove se ,,Fudbal između sjaja i tame“.
Kao svaki Latinoamerikanac on je čovjek kojem je fudbal dio života. U toj knjizi ima jedna rečenica, parafraziram: ,,Idem po stadionima i molim se samo jedno – Bože, daj neki veliki potez!“. U tom traganju za lijepom igrom, kad se ona desi, potpuno mi je svejedno koje je nacije, vjere i državne pripadnosti onaj koji je taj veliki potez izveo. To je za mene fudbal i to je ono kad se na ,,Bernabeu“ aplaudira Ronaldinju koji je dao tri gola ili Mesiju.
A kad na ,,Kamp nou“ ubace svinjsku glavu Figu zato što je prešao iz ,,Barse“ u ,,Real“ to je slika ništavila, to je ljudski poraz, to je bijeda, to je to. Prema tome, ja nekako više ne želim da komentarišem sve to.
Taj koji je pomislio da treba da baci, prvo da unese baklju na stadion, (ovaj Budućnosti pod kojim sjedim), pa onda poslije da je baci, onda i da nišani na nekoga, on je ništa. Može da se izvinjava koliko hoće, on ne mora da ide u zatvor, on se mora svako jutro probuditi sa slikom svog ništavila. On je ništa. I svaki onaj koji može da nađe trunku riječi opravdanja za to, on je takođe ništa. Sve ostalo je politika i prosto o tome može da se priča, ali to nema apsolutno nikakave veze sa ovim o čemu sam govorio, o toj veličanstvenoj stvari koja se zove potez u fudbalu.
Ne idemo na stadion da bismo gledali fantastičnu taktiku, već da gledamo poteze, majstore, velemajstore, ljepotu, umejtnost, čudo. Ima utakmica koje ništa nisu uradile, ali pamtite jedan potez. Bilo je utakmica gdje je vaš tim izgubio.
Ja sam ,,partizanovac“ i navijač ,,Barselone“. Sad, zamislite kad uđe Nikola Žigić od dva metra, ’em što nam je dao tri gola, ’em što je uhvatio loptu 25 metara od gola. Desilo se da niko nema da šutne slobodan udarac, i isti taj Nikola Žigić prilazi, on kojem to nije u opisu radnog mjesta, on je centarfor, ,,živom“ zidu, zaleti se, odmjeri, sačeka i gurne oštru loptu po zemlji, ispod ,,živog“ zida, umjesto gore, gdje svi računaju. To je genijalan potez.
Niti žalim, niti mi je krivo što on ne igra za ,,Partizan“, nego se radujem kad vidim tako jedno čudo. Ne mogu uopšte da razumijem kako se čovjek probudi sa osjećanjem mržnje prema nekom drugom, koja je to sitna duša, ne znam, ja mislim da to polazi od kuće. Mene su mama, tata i stric (živjeli smo u Sarajevu) vodili na utakmicu ,,Sarajevo“-,,Crvena zvezda“, da gledam Džaju. Naravno da ću da se dižem da psujem sudiju, igrača, onog pored mene što pogrešno komentariše, sebe što sam uopšte došao, ali to nema nikakve veze sa ovim o čemu govorim. Poenta je u tome što kad vidiš da neki majstor uradi nešto kažeš: ,,Svaka čast, majstore!“.
