Naša današnja sagovornica Slavka Nelević iza sebe ima bogato baletsko i koreografsko iskustvo. Članica je Baletske trupe ,,Ballo“. Bila je balerina u Narodnom pozorištu u Sarajevu i radila koreografiju mnogih predstava. Inspicijentkinja je na predstavi za djecu ,,Mačor u čizmama“ režisera Gorčina Stojanovića. Sa njom smo povodom Svjetskog dana igre 29. aprila koji se bliži razgovarali o značaju plesa. Žao joj je, kaže, što se u Crnoj Gori ples kao umjetnički izraz njeguje na nivou hobija ili zabave za malu djecu.
Radili ste koreografiju za mnoge predstave. Šta za Vas predstavlja ples? Da li je to neki vid oslobađanja?
– Kada je koreografija u pitanju, to je onda potpuno drugi vid izražavanja i posvjećenosti. Ples sam po sebi jeste, na neki način, vrsta oslobađanja, ali i posvjećenosti, požrtvovanosti i velikog rada nakon kojeg tek uslijedi mogućnost da budete slobodni. Tijelo i sve mora da bude dovoljno pripremljeno za ples da biste mogli da se osjećate slobodno. Dok to niste u stanju, onda ta sloboda je prosto sputana tehničkim problemima.
Ples se smatra i umjetnošću. Po čemu?
– Svjetski dan igre o kojem Vi govorite upravo obilježava ples kao umjetnički izraz, a ne ples kao pojam. Ples kao pojam postoji otkako postoji čovjek, a umjetničko izražavanje kroz ples je novijeg datuma.
Koliko se u Crnoj Gori vrednuje ples?
– Nažalost, ja nisam optimista uopšte po tom pitanju. Postoji, pod jedan Baletska trupa ,,Balo“ u kojoj sam i ja član. Zaista ulažemo velike napore da podržimo tu jednu klicicu profesionalnog plesa u nas, ali, nažalost, jako je malo razumijevanja za to. Niko ne namjerava da to podrži ni da ima neki ozbiljniji plan od toga što mi možemo da uradimo sami. Ne postoji neki plan da se to podigne na veći nivo i da se osnuje ansambl. Mislim da smo mi jedna od rijetkih država koja ne posjeduje ansambl niti vjerujem da ćemo ga u skoroj budućnosti imati. Kod nas se, nažalost, ples kao umjetnički izraz njeguje gotovo na nivou hobija ili zabave za malu djecu, a vrlo se malo računa ozbiljnije sa njim kao jednom ravnopravnom granom umjetnosti.
Kakvu biste im onda poruku poslali, u čemu je značaj plesa, zašto da obrate pažnju na ples?
– To bi prosto bilo isto kao da kažem u čemu je značaj pozorišta, značaj umjetnosti. Značaj svake kulture, nacije počiva na tim stvarima. Zna se koje su grane umjetnosti. On ne sadrži barijere i ples kao takav je idealan da predstavlja neku naciju bilo gdje u svijetu, jer jezik ne predstavlja problem. Svaku poruku koju možete da prenesete možete da prenesete kroz ples. Značaj je mnogo širok. Ne vidim potrebu da to posebno podcrtavam prosto što ne vidim u skoroj budućnosti neki mogući boljitak za tu granu umjetnosti. Mislim da niko ne vidi interesa u tome. Nažalost, mala je država. Baletski ansambli su veliki luksuz za svaku sredinu, jer neophodno je da imate i određeni broj publike za tu vrstu predstava da bi on uopšte mogao da postoji. Pored toga, potreban je veliki prostor, velika scena za velike balete. Ni to nemamo, tako da ne vidim neki boljitak po tom pitanju, naravno, na moju veliku žalost.
Bojana Radonjić