Kada stojite ispred nekog zdanja za koje znate da je stvarano skoro šest vijekova i kojim dominiraju veličanstvene mreže stopova i tornjeva, ne možete da, uz raširene ruke, ne kažete: Katedrala Duomo!Vauuu!!! Genijalno! Iako se ispred katedrale nalaze stotine ljudi, osjećate se kao da stesami. U ovakvim momentima počinju da vam smetaju sopstveni treptaji. Imate osjećaj da vam oduzimaju vrijeme za vizuelni užitak.
Ovdje ima materijala koji bi se dao analizirati danima, mjesecima… U blizini Katedrale je najstariji tržni centar „Galerija Vitorio Emanuele” gdje su u ponudi brendovi poput „Prade“, „Masimo Dutija“, „Gučija“ i „Luja Vitona“. Elegancija. To je pravi opis za ovaj spektakularni tržni centar. Prodavačice su izuzetno ljubazne i ako ništa ne kupite. Nekako nam se nije ulazilo u butike da to provjerimo kad smo vidjeli da haljine, cipele, majice koštaju hiljade i hiljade eura. Butici nas i nijesu nešto privlačili, ali zato jeste gužva ispred jednog. Reklo bi se da je riječ o turistima. Slikaju se, vrte se ukrug. O čemu se radi? Na pločniku u tržnom centru su mozaični horoskoposki znakovi. Postoji legenda za Bika, koja kaže da će se svakoj osobi ispuniti želja ukoliko je prvo zamisli, potom desnom nogom zagazi na bikove testise i tri puta se zavrti ukrug. Sudeći prema stvorenom udubljenju na testisima, sigurno su ovdje zakoračile hiljade i hiljade turista.
Tu je i Muzej Leonarda da Vinčija. Ulazak košta 12 eura. Na ulicama srijećemo možda i najljepše obučene ljude na svijetu. Milano potvrđuje da jeste, zaista nezvanično, grad mode i dizajna. Prolaznici ne zagledaju druge i ne odmjeravaju ih. Svako ide svojim poslom. Ukoliko neko dobaci: „Ciao,bella“, kažu kako dolazi sa juga ili je riječ o imigrantu, jer mještanima to ponašanje nije primjereno. Razni animatori mame pažnju prolaznika. Tu su plesači, svirači, umjetnici koji prave figure od voća i povrća. Ukoliko vam se dopadne nečije izvođenje, nepisano je pravilo da ih nešto častite. Kolege nam pričaju kako mnogi turisti uživaju u predstavama dok ne saznaju za to. Nakon toga se odmah raziđu.
Idemo dalje do najčuvenije operske kuće na svijetu, „Milanske skale“. Ko bi rekao da može da primi i više od 2.000 ljudi. Izgleda prilično sitno. I dok komentarišemo ovo zdanje, obratiše nam se neki momci iz Bosne:
– Odakle ste vi? Srbija? Crna Gora? Mi smo došli da ispratimo utakmicu “Milana”. Probudili su lijep osjećaj komšijske povezanosti…
I onda obilazak Trijumfalne kapije. Zelene površine u blizini ove kapije su nas očarale. Stotine ljudi leže, čitaju knjige, dobacaju loptu, sviraju gitaru, pjevaju. Idilična atmosfera. Lagano se pridružujemo skupini. Ležimo na travi u parku. Trijumfalni odmor! Ovo nedostaje našem glavnom gradu…
Bojana Radonjić