KOLUMNE
MOJ SVIJET: Poligamija iz čitulje
Piše: Dušanka Vukadinović
Smrt je ozbiljna stvar, osim ako se od pokojnika čituljom ne oproste i supruga i ljubavnica. Jedna do druge. To se, srećom, ne može nazvati trendom, ali serioznoj i širokoj crnogorskoj čitalačkoj publici čitulja takvi primjeri pogotovo upadaju u oči. Naročito zagolica radoznalost kada je preminuli bio finansijski (pre)potentan i društveno prepoznatljiv. Obično u tom slučaju ljubavnica i nađe za shodno da se i ona zagrcne u posljednjem pozdravu, da se zna da je pokojnik, osim supruge, djece, roditelja, računa u banci, imao i nju. I tu se smrt, po prirodi stvari dostojanstven dogođaj, pretvori u šaradu za sve, osim za najbliže srodnike počivšeg koji, pored tuge, moraju da se nose i sa osjećajem sramote. Čitulja dalje postaje predmet kafanskih analiza. Neki muškarci bi pokojniku, da je živ, čestitali. Divne li ga oči oplakaše, divna li ga usta ožališe – puta dva. Imao se rašta i roditi.
A žene tu temu ne ostavljaju lako. Partija supruga je protiv partije ljubavnica i od nastanka svijeta do danas, uprkos bespoštednoj borbi za prevlast, ne može se reći da je, makar za trenutak, ijedna stranka ostvarila dominaciju, iako su obje sigurne da jesu.
U prilog tome govori i čitulja. Koja je bila ,,glavna“ pitaju se čitateljke? ,,Zauzete“ komentarišu – što se ova brukala, pa da u čitulji priznaje ko je i šta je bila? ,,Slobodne“ uzvraćaju – šta je ova čekala, što se nije razvela? Ajnštajn je rekao da su jedino kosmos i ljudska glupost bezgranični. (Pretpostavljam da je mislio i na žensku glupost, a ova primjedba geniju je samo zbog rodne osjetljivosti ).
I, dok čaršija ,,čereči“ slučaj, glavne ožalošćene prave mjesto na kojem će pohraniti čitulju. Supruga isjeca čitavu stranu iz novine, a onda kroji rupu tamo gdje se oprašta ,,ona druga“. Strana sa rupom da je podsjeća na život sa rupom. Ljubavnica isjeca samo svoju čitulju. Tužni trofej, da je podsjeća da je i ona bila neko u njegovom životu.
Ipak, kada se sva prašina oko preminulog slegne, crni humor zamijeni realno pitanje – dokle smo stigli ?!
Kako čovjek dođe u situaciju da zanemari brak, porodicu, djecu, da leluja na ivici prevare, gdje nije ni dobar muž, ni dobar ljubavnik, ponajmanje odgovoran otac? Kako žena godinama zaspiva kraj svog supruga znajući da već odavno među njima ni ljubavi, ni poštovanja, samo prazan, hladan prostor koji krcka dušu? Kako ljubavnici odgovara ljubav koja se čak tako i ne zove, već ima i specijalno ime – afera.
Znam da postoji rizik da me zbog ovakvog razmišljanja neko proglasi, koristiću izraz iz popularne sarajevske serije, malograđankom i velikoseljankom. Prihvatam da baš nijesam širokih shvatanja kada je riječ o preljubi, iako ta pojava postoji od kada postoje čovjek i žena. Samo vjerujem da bi čovjek trebalo da ima jednu ženu, makar to bila i ljubavnica. I žena da ima jednog muškarca. Ako je to staromodno, onda da legalizujemo poligamiju. Pa, da nam domaćini budu sve Sulejman do Sulejmana.
