KOLUMNE
LJUBAV, SEKS I OSTALO: „Kad udare hormoni u glavu“
Piše: Dr Jovica Dostinić
Grčki filozof Platon zapisao je usmeno predanje po kojem su ljudi prvobitno imali dvije glave, četiri ruke i četiri noge. Onda su bogovi odlučili da ih prepolove. Od tada ljudi lutaju ovim svijetom u vječitoj potrazi za svojom izgubljenom polovinom. Povremeno im se učini da su je pronašli i tada padaju u trans koji zovemo zaljubljenost. Psihološki se ovo stanje tumači mehanizmom projekcije. U narodu se kaže: „Udarili mu/joj hormoni u glavu.“
Činjenica da se zaljubljivanje ne dešava isključivo u periodu polne aktivnosti, već i prije puberteta, kao i poslije meno i andropauze, govori da polni hormoni možda doprinose intenzitetu doživljaja, ali da je mehanizam psihološki. Svi mi negdje u podsvijesti nosimo sliku idealnog partnera (druge polovine) pa, kada naiđemo na nekoga ko mu liči, na njega kao na platno projektujemo ovu iluziju. Iluzija nas ponese, opije i očara. Ko je bar jednom bio zaljubljen, zna o čemu govorim.
Sve dok vjerujemo da nam je partner idealan, mi smo u stanju zaljubljenosti. Kada poslije izvjesnog vremena otkrijemo da stvarni partner ne odgovara našoj projekciji, dolazi do bolnog otrježnjenja. Ko je bio očaran sada je razočaran. Ako razlika između projektovanog i stvarnog nije velika, postoji šansa za ljubav. Sada se partner procjenjuje realno. Na vagu se stavljaju vrline i mane, pa koji tas prevagne. Ako zaključimo da su nam vrline našeg partnera važne, a sa manama možemo živjeti, odlučujemo se da sa njim uđemo u odnos ljubavi. Ljubav je prijatno osjećanje koje nas vezuje za osobu koju doživljavamo kao izuzetno vrijednu i kao dio naše intime. Dakle, za razliku od zaljubljenosti koja je zasnovana na projekciji idealizovane predstave o drugom, ljubav se gradi na stvarnom poznavanju partnera. Iz ovoga jasno slijedi važnost razlikovanja ova dva stanja.
Čovjek se zaljubljuje od rane mladosti, pa do pozne starosti. Neko jednom u životu (to su oni koji vjeruju da je samo prva ljubav prava), a neko više puta u toku dana. Prvi rizikuju da sa pogrešnom osobom provedu cijeli život jer i kada zaljubljenost prođe, a partner se realno procijeni kao neodgovarajući, oni po svaku cijenu nastoje da održe ovu vezu u ime „prave ljubavi“. Drugi su u riziku da kao Kazanova zavode mnoge partnere, uvijek se iznova opijajući nektarom zaljubljenosti.
U svakom slučaju, zaljubljenost je ograničenog trajanja i to je dobro. U ljubavi ne teče baš uvijek med i mlijeko, ali se taj odnos gradi i pregrađuje na čvrstim osnovama i zbog toga ima šansu da traje u korist oba partnera.
