KOLUMNE
MOJ SVIJET: Po tanjiru se poznajemo
Pi
še: Dušanka Vukadinović
Japanci, prvotimci crnogorskih fudbalskih klubova, već su postali naši omiljeni sugrađani, a u prilog tome govori i jedna anegdota koja se ovih dana prepričava. Japanski fudbaler hranio se u jednom ovdašnjem restoranu. Svakog dana on bi pojeo svoj ručak i ništa ne bi ostalo na tanjiru. Zbog brige da je gladan, osoblje iz kuhinje odlučilo je da poveća porciju svom dragom gostu, ali ni od obimnijeg ručka nije ostajalo ni mrve.
Jednog dana na vratima restorana pojavio se menadžer da razgovara sa kuvarima čime hrane fudbalera pošto je primjećeno da on na treninzima ima stomačne tegobe. Oni su objasnili da Japanac uvijek sve pojede i da su mu zbog toga stalno povećavali porciju, a da se on nikad nije žalio. Menadžer im je tada odgovorio da je u Japanu običaj da se pojede sve što se posluži.
Poštujući svoju kulturu i običaje, fudbaler iz Japana, koji ima fakultetsku diplomu, jeo je više nego što mu je prijalo, rizikovao da ne terenu ne pokaže maksimum, ali ostao je dosljedan u jednom, da ne uvrijedi nijednim gestom gostoprimstvo koje mu je ukazano u Crnoj Gori.
Prelijep manir donio nam je sportista iz Japana. Iz zemlje sušija, tofua i miso supe došao je kod nas na pasulj sa rebrima i lešo jagnjetinu i hranio se baš kao da je samo toga bio gladan. Nije se ni namrštio. Vaspitavan je da je pun tanjir blagodet zbog koje treba biti zahvalan.
Kod nas, naprotiv, snobizam se počeo pojavljivati i kada je o hrani riječ. Majke se ponekad, i u ovim kriznim danima, kada je upitan bilo kakav obrok, znaju “požaliti” kako im djeca jedu samo Mulino bjanko tost hljeb ili tunjevinu isključivo Rio mare. Još kad bi Armani i Šanel proizvodili hranu, ne bi se gledalo koliko košta.
Interesantan je ovaj manir japanskog sportiste i intelektualca sa još jednog aspekta. Ni obrazovanje, ni udaljenost od svoje zemlje, nijesu ga ponukali da vara. Mogao je manisati nad svakim crnogorskim jelom, jer je daleko od onih koji su mu ukorijenili običaj da jede ono što se ima. Niko ga ne vidi i ne zna kako se ponaša u tuđini. To bi za prosječnog Crnogorca bila olakšavajuća okolnost da zaboravi odakle je došao. Mi se naturalizujemo, bez problema, gdje god da odemo.
Mada, možda nije problem u nama, nego u našim običajima. Šta to mi možemo ponijeti u svijet da ga oplemenimo? Fantastični smo u tri kategorije: odlasku na saučešće, hvalisanju i političkoj ostrašćenosti. Vjerovatno se neko neće složiti da su hvalisanje i mitingovanje uopšte običaji, ali su toliko sveprisutni da je bolje da ih upišemo u običajnu kulturu, nego u manu.
Ako ijednoj naciji na svijetu fali samopouzdanja po pitanju časti, poštenja i hrabrosti neka samo poslušaju Crnogorce. Ako im fali podrške za političke takmace, takođe smo šampioni. Ali nekog baš plemenitog crnogorskog običaja koji simboliše skromnost, solidarnost i humanost, ne mogu da se sjetim.
